Poznata je stvar da Robert Johnson, dok je snimao svoj prvi singl "Terraplane Blues", nije pjevao o istoimenom automobilu već je isti koristio kao metaforu za snošaj. Zavijao je tako i jadikovao Bob na raskršću i tako ušao u povijest. U neku ruku je, zasluženo, postao američki spomenik „0“ kategorije.

Po vlastitom mišljenju, Steve Earle je odavno zaslužio pripadati nultoj kategoriji, i vjerojatno je na dobrom putu to i postati jednog dana. Istina, "Terraplane" ga neće dovesti do tamo što ne znači da mu mjesto već odavno nije rezervirano.

Kako nerijetko kod omiljenih autora dešifriramo motive zbog čega izdaju baš takav album u datom trenutku, kod Stevea se sve čini tako čisto, jasno, direktno, bez okolišanja. I uvijek jest bilo tako, bar u posljednjih dvadeset i kusur godina što ga pratim.

Mnogo se toga promijenilo u posljednje vrijeme kod Stevea. Razišao se od svoje šeste žene, jednako vrijedne i predivne Alison Moorer, Nashville zamijenio New Yorkom i okupio još jednom legendarne The Dukes i snimio country blues album. Dobra stvar u svemu ovome je što nije dopustio da ga žanr ograničava stoga mnogo koketira s boogijem što albumu daje značajnu svježinu i poseban groove pa je album pritom i vrlo pitak za konzumaciju. Steve Earle na ovom albumu nije ogorčeni trubadur slomljena srca, okorjeli ovisnik koji luta prašnjavim cestama Tennesseeja i ne bori se s političkim vjetrenjačama licemjernog američkog društva zadojenog iskrivljenim poimanjem „domoljublja“ (zvuči poznato zar ne?). Ovog puta ima „sebičnu“ potrebu pjevati o svojim post-bračnim stanjima, dok se budi u lokvama vlastitih strahova i spremno čeka izravnanje zaostalih računa jer kao što nas upozorava u pjesmi "The Tennessee Kid": The balance comes due someday...

I ovog puta je Earle usamljenik, istina, međutim poučen iskustvom i mudrošću naslijeđenom od vlastitih „mentora“ Townes Van Zandta i Guy Clarka ovdje nastupa u ulozi istinskog stoika. Razuman, pravedan i umjeren Steve ne probija granice svojih mogućnosti, što je možda jedina prava zamjerka samom albumu, ali i ovo što nam nudi i daje je sasvim dovoljno da ga respektirate kao jednog od posljednjih pravih country autora prijelazne generacije. Istinski spomenik nulte kategorije.