Engleski jezik ima kornukopiju odličnih riječi. Upečatljivih riječi s karakterom. To je npr. curmudgeon. Ili underwhelming. Ili ostensibly. Ili nadir. Niz je nepregledan, a jedna u tom nizu prekrasnih riječi, značinski i zvukovno, je također peerless.  Prevođenjem riječi peerless došli bi do osobe ili osoba u klasi za sebe. Prenošenje značenja u glazbeni svijet doveo bi nas do Franka Zappe, Pixiesa, Rakima, Bomb Squada, Ramonesa... Naravno, ako bi bili objektivno objektivni, svaki izvođač ima nešto po čemu se izdvaja. Osim kad nema. Ali peerless ne zalazi u domenu unikatnosti. Peerless je nedvojben. Glazbeno gotovo nedodirljiv. On je Stephen Jebeni Malkmus.

Svi slušamo zvukove na više-manje identičan način. Način na koji ih čujemo i naknadno obrađujemo može znatnije varirati. Pri obradi naš zvukovni, ponekad i glazbeni, podražaji susreću se sa svojevrsnim audio proxyjem koji može biti više serijske ili individualnije proizvodnje. Sudeći po glazbenom stvaralaštvu SM-a njegov proxy je jedan od onih custom modela. Njegova percepcija, obrada, na kraju i produkcija organiziranih zvukova prati vlastitu krivulju. I riječ krivulja ovdje ima dvojaku ulogu. Ona nije tu samo da vam predoči metaforički prišt negdje na glazbenom Gaussu, već i simbolika Malkmusovog pristupa muzici u kojem zavoji nisu uvijek unaprijed najavljeni standardnom signalizacijom.  Očekujte nenajavljene i nagle promjene tempa, buku pa melodioznost, oštre gitarističke zaokrete. Ili samo duge zavoje koji se nakon nekog vremena pretvaraju u spiralu koje vas odvodi s površine u dubine. Riječ eksperimentalan u glazbi je zloupotrijebljena gotovo koliko i riječ funk. SM-ovo odstupanje od glazbene norme je upečatljivo jer jest u neku ruku na tragu eksperimenta, ali ostaje unutar granica kontroliranih uvjeta. Tijek krivuda, zasigurno, ali postoji pijani barjaktar koji drži kolonu, ako ne u redu, onda barem na okupu.

"Wig Out At Jagbags" je hipi vikend u prirodi koji počinje sinfo rifom koji ne samo da neće stići do stadiona, nego jedva da može naći šator na livadi. "Planetary Motion" je zmajarenje s Black Sabbath poniranjem. Album će se nakon nje, s "The Janitor Revealed", prizemljiti  uz logorsku vatricu ili kraj potoka koji umirujuće žubori. Sve do bridgea koji ponovno u prvi plan stavlja klecava koljena i svu realnu rastrojenost sustava. Ubrzo se ponovno uspostavlja bezbrižnost i anti-urbana malaksalost, kakvu si danas ne možemo priuštiti, jer pasivna apatija nikako nije cool.

Album ima gomilicu numera koje su više alte schule indie nego hippy ili trippy. Njihov staroškolski korijen će vam dati mogućnost unisonog njihanja, pjevušenja nasuprot pjevanju i potencijalnog smiješka. "Lariat" je odličan singl i dražesno dovođenje u zabludu onih koji su očekivali "Mirror Traffic 2". "Rumble At The Rainbo" je nestašna, antipunk posveta punku. Akteri 'gužve' po opisu zvuče kao ljudi koji pohode Jabuku petkom. Stephen potvrđuje moje predrasude s: 'No one here has changed and no one ever will'. Na kraju pjesme nabada se čak i nešto reggae/dub progresija da ne zaboravimo sve one slavne dane kluba "Roxy" gdje su dredovi i irokeze plesali na iste stvari u DJ režiji Dona Lettsa. "Chartjunk" je umalo B-52 uspješnica. Čisti 'indie' hit na nečistoj 'indie' ploči. Limeni instrumenti, back vokali i crescendo na 2:34 koji ježi i diže ruke u namjeri da se sviraju air bubnjevi, gitara, štogod.

"Shibboleth", taj kvazi rani-Pavement post punk, je očigledan uljez. Odmak i od manje trippy hitova i od više trippy tripova. Zatamnjeni ugao ploče koja generalno ostavlja dojam prozračnog studijskog apartmana s velikim prozorima, obasjanog zrakama sunca, u kojem rade, rečeno filmski žargon, auteuri.

Uz više-manje sve ostale numere možete ujutro piti kavu ili navečer liznuti absint ili navečer piti kavu (beatnik fronta) ili ujutro lizati absint (impresionistička fronta). Mahanje rukama pri pokušaju Edelmann transformacije, istraživanje čari ležanja na mekom tepihu, promatranje svijeta u razbijenom ogledalu, konzumiranje žitarica, šamponiranje, samo su neki od načina provođenja vremena uz "Huston Hades", "Independance Street", "Scattergories", "Cinnamon and Lesbians", "Surreal Teenagers" i, autoru ovog teksta najmilije, "J Smoove". "Smoove" je definitvno smoov operator. Smještena na sredinu albuma, Stephen nas u njoj posjeda na klupicu usred šetnje parkom (albumom) da nam kaže nešto važno, tišim glasom, s pratnjom Mancini trubača i retro sinteva. Naravno, teško je prokljuviti što točno pjesnik želi reći, jer ako je čemu Malkmus dosljedan to je toku misli koji, kao i onaj proxy s početka, ne slijedi uobičajene protokole prenošenja informacija. Kraj središnjeg dijela programa dolazi s rastočenom gitarom, umočenom u reverb i delay. Naviru slike prošlosti i budućnosti, srčete zadnji gutljaj mate čaja i sve završava s osjećajem opuštene rezigniranosti.

Gledano kroz lupu hladne realnosti i bez obožavateljskog žara rada Stephena Malkmusa ovaj album neće biti najslušaniji SM/Jicks album. Razlozi se mogu tražiti i analizirati, ali čemu? "Jagbags" je nezainteresiran za objašnjenja ili podvođenje i zavođenje slušatelja bilo čime osim vlastitog proxy filtera koji usmjerava audio promet na napuštene ili ganz neue kolosijeke. Album bez trikova. Bez pretenzija. S puno zanosa i iskrenosti. I sigurno peerless u 2014. Koliko već albumi to mogu biti.