Stephen Malkmus jednostavno ne zastarijeva. Ili, bitnije, ne dosađuje. Bilo da se radi o radu s Pavementom ili stvaralaštvu posljednjeg desetljeća u kojemu ga prate Jicks, Stephen ne zapinje niti u tuđe niti u svoje glazbene klopke. Njegov izričaj je svojstven, šarmantan i neopterećen. Svake dvije godine izda novu ploču koja uvijek i iznova potvrđuje da vam ne trebaju nikakva Pavement okupljanja (ili, pomozbog, nove Pavement ploče)da biste se ugodno osjećali u njegovom društvu. Dok mnogi mladi bendovi pate od teških oblika anemije uzrokovane fabriciranom nostalgijom Stephen kao da se nikada nije nimalo čeznutljivo osvrnuo za 90ima u kojima je kao izgradio svoj imidž indie božanstva. I zato ja štujem, ma, obožavam glazbu Stephena Malkmusa.

"Mirror Traffic" je njegov peti samostalni album s Jicksima. Premda gajim posebnu naklonost prema prvom albumu i "Real Emotional Trash", ovaj album se putem samo jednog preslušavanja ugurao u favorite. Znam da je malo glupo od pet albuma imati tri najdraža i dva druga po redu, ali to je svijet kojega ova glazba nudi; poprilično nebulozan i pun neopterećenog užitka. Teško mi je odrediti što čini sve te ploče tako zavodljivima. Jesu li to apsolutno iščašeni tekstovi ili audio slalomi koji će vas odvesti od hipi jam festivala preko sparnog underground kluba u kojima se toči pivo iz Sotoninog šupka sve do pastoralnih ugođaja i rezigniranih (tu i tamo sjetnih) brojeva na akustični pogon?

Nisam siguran koliko i da li je uopće važna činjenica da je Beck producirao ovaj album. Možete navlačiti vodu na mlin i iskopavati trenutke koji vam mogu zvučati kao bekovština, ali činjenica ostaje da bi Stephen i Jicksi zvučali ponovno kao Stephen i Jicksi i bez njega. Ako ne identično onda vraški slično. Što ne znači da mi nije drago da su svi skupa našli. Čak je čudno da se glazbeni susret Malkmus-Hansen nije dogodio ranije. Premda nisu baš putovali paralelnim glazbenim putem njihova zajednička ljubav prema tesktualnim kolažima i devijantno korištenje glazbenih šablona poprilično je evidentna. Ako tome još dodamo lo-fi početke imate jednu dosta logičnu glazbenu kolaboraciju.

Kažu da je prvi dojam najbitniji. Ne znam što ostali traže u glazbi, ali ja mislim da je otvaranje album sa stihovima 'I caught you streaking in your Birkenstocks, a scary though, in the 2Ks' jače od poteza Google-kupio-Motorolu. Uvodna "Tigers" vas tako po peti put odvodi na ekskurziju po Malkmusovom glazbenom korteksu. Put će na trenutke digresirati u LSD indukcije, ali nikad na nezadovoljstvo putnika. "Mirror Traffic" u svojim deliričnim trenutcima ne stvara osjećaj napora ili zamora, dok u svojim pop trenutcima ne ostavlja dojam prožvakanosti.

Već na drugoj pjesmi, "No One Is (As I Are Be)" bend stavlja noge kroz prozor i VW kombi u ler. Slijedi najugodnije opuštanje bez struje s prigušenim trubama i klavirom. No, već na sljedećoj stvari stiže razrada Malkmusovog koncepta rock pjesme kao nepredvidljive živine s distorzijom. Ritam je u konstantnoj mjeni, vokalne dionice se razbacuju po decibelnoj i tonskoj skali kako bi sve kulminiralo u jam-rock stilizaciji i raspršilo se u reverbu.

Premda i dalje pod utjecajem jam-rock pristupa "Mirror Traffic" stvari ipak donosi u zaokruženijem izdanju nego na prethodnom albumu. To će vjerojatno nekima biti olakšanje, ali pošto Malkmus ni ranije nikada nije zloupotrijebio jam-koncept nema potrebe dramatizirati. Rastezanje i protezanje na npr "Brain Gallop" nije ni s najmanjom natruhom preseravanja. Možda jest atipično ušima prosječnog indie groupija, ali ne bi smjelo biti antipatično. Ista stvar je i sa "Spazz". Osim što naziv savršeno opisuje stvar ovaj post-punk trenutak je toliko zavojit da ćete se nakon slušanja i sami čuditi da vam nije zlo. A nije! U tome je najveći uspjeh ovog (a i prijašnjih) albuma. Nezamjenjiv zvuk s mnoštvom slojeva zamjetnih utjecaja. Mirage-pop u najboljem izdanju. Poput mutne fotografije koja s jasnoćom ne dobiva već gubi smisao.

www.stephenmalkmus.com
www.myspace.com/stephenmalkmus