Metal guta sve pred sobom. Neiscrpan je. I kada mislimo da će svaki pod-žanr kad-tad pojesti svoju djecu, on grabi u tuđe dvorište, razmjenjuje, krade, trguje i onda tvrdoglavo evoluira. Prežvakane šablone uskoro iznova postaju uzbudljive i nepredvidive pa metalsko jahanje dobiva novi zamah koji privlači nove ili redefinira stare horde obožavatelja. Metal opstaje u svakom slučaju. I kada stagnira i kada evoluira. Ponosan kada se drži korijena i uzbudljiv kada te iste korijene obnavlja novim kombinacijama. Da se razumijemo, pretpostavljam da su sve pod-žanrovske kombinacije već odavno isprobane, a čak i ako zamišljam kraj glazbe onda ga u paranoičnim meditacijama zamišljam kao neki tupavi metalni noise zvučni zid koji udara u probavu i oduzima sluh. Uglavnom, ne dešava se ništa posebno novo, evolucija je minimalna, ali uvijek uzbudljiva.

Danas se bendovi lako mogu kititi raznoraznim pod-žanrovskim tvorevinama, ali samo manjina uspijeva sve te metale uspješno pomiješati u zajedničkom kotlu. Što uopće dobivamo miješanjem psihodelije, doom metala, sludga, crust punka, hardcorea, sirove južnjačke stoner monotonije, raznih post rock trikova, orijentalnih melodija ili čega već? Kakav je osjećaj kada se na istom mjestu susreću brutalnost i katarza, špilja i otvorena prostranstva, eterično i oporo te hrđavo i masno? Najlakše je sve to pospremiti u neki post hardcore ili post metal pretinac i dobacivati se imenima kao što su Melvins, Neurosis, Converge, Mastodon, Boris, Lvmen… S punim poštovanjem prema svim gore navedenima (bendovima i sljedbenicima) za 2009. na sva gore uzaludno postavljena pitanja nudim jedan odgovor, istovremeno pogodan za one zahtjevne, za one koji se tek nalaze na nekom od metal početaka ili su samo u prolazu. Čemu uopće traženje zajedničkog nazivnika i izmišljanje tople vode kada imamo skoro pa idealno rješenje. Čru metalci, zadrti die hard starosjedioci, usputni metal kaskaderi i svi vi nemetalni metal punkeri i postrockeri! Nova Kylesa! "Static Tensions"!

Nakon što su na prošlom albumu "Time Will Fuse Its Worth" utabali put svojim monumentalnim riffovima, muško/ženskim vokalnim izmjenama i u bend ubacili drugog bubnjara, Kylesa su napokon pronašli svoju katarzu. "Static Tensions" je mala evolucija monotonog stonera, potpomognuta psihodelijom i doom/sludg logikom. Dvoglavi bubnjarski prijelazi otvaraju kotrljajuću "Scapegoat" dajući joj hardcore punk intenzitet, dok u "Said and Done" poduplane bubnjarske teksture nalaze svoj vrhunac u istovremenoj kombinaciji blast beata i sporijeg ritma za svako uho posebno. "Running Red" je spor, težak i mastan Black Sabbath prošaran orijentalnim melodijama, a "Almost Lost" mogla bi zasvrbjeti i neke nu metalce zapele na dobrim starim Deftonesima. "Only One" i "Perception" su nošene na groovu koji održava ravnotežu usprkos čestim promjenama tempa te izmjenama ženskih vokala i muškog režanja. "To Walk Alone" je nošena tribal ritmom i orijentalnom melodijom koji kulminiraju u želučanom deranju i monstruoznom oranju na samom kraju albuma. KRAAAA! Boli vrat!

Znači, nema zastoja jer groove i atmosfera lijepe sve žanrovske, vokalne i bubnjarske izmjene. Tako nema ni nepotrebnih avangardnih aspiracija, ni predugih pjesama, niti uzaludnog gaženja po efektima. Sve je na svom mjestu. Surovost može biti monumentalna i oslobađajuća. Ovo je pop album post metala.

I za kraj jedno metalsko rezoniranje pjevača i gitarista Phillipa Copea preuzeto s Anthem Magazinea: BEST THING ABOUT HAVING MULTIPLE DRUMMERS? "The other day they were working on double blast beats for our new set. For me it's seeing shit like that and just thinking damn!!!" To je to!

www.kylesa.com

www.myspace.com/kylesa