Kada je izašla prva konkretnija najava novog albuma, bilo mi je jasno da ću kroz kojih mjesec dana imati par novih favorita za ovu godinu. Ali, DJ Format, čovjek iz sjene koji još uvijek živi na svojoj brightonskoj adresi i koji je zadnjih sedam godina uglavnom proveo miksajući tuđu glazbu po klubovima, potrudio se nadmašiti sva moja očekivanja - umjesto par hitova, dobila sam njih šesnaest.

 

"Statement of Intent" slušam u komadu, što je za jedno dijete konzumerizma itekako pohvalno. I to ne zato što je netko u 2012. uspio, ne daj Bože, posložiti originalan hip hop album, nego zbog toga što imam osjećaj kao da slušam svoju koncentriranu prošlost. "Statement of Intent" je prvenstveno posveta staroj školi i jednoj mladosti koja se s vremenom potpuno izgubila u podlozi za chorus.

Neću sada zdvajati nad sudbinom jer ionako MTV poštujem više od ikoga tko piše na ovom (ili nekom drugom) sajtu, ali ponekad mi se čini da su stvari mogle biti drugačije, da je agresija trebala ostati na zvuku umjesto što je prešla u motive. Nije trebalo ići tako daleko u produkciju (jer je moji zvučnici ionako ne mogu reproducirati), a možda je više od svega trebalo stati na loptu i živjeti u ritmu jednog albuma svake četiri godine i uz to se baviti nečim drugim.

Jer prave se ideje crpe iz života, ne iz apstrakcije. Kristaliziraju se godinama, kroz vlastite promašaje. Koliko je "Statement of Intent" opterećen tom hibernacijom (svoj zadnji album "If You Can't Join 'Em... Beat 'Em" DJ Format je izdao 2005.) ne mogu reći, jer njegov veliki dio čini čista, pitka nostalgija dok onaj drugi, teži, zvuči kao da je DJ Format zadnjih pola godine proveo na hotlineu s EL-P-em, pričajući s njim o potencijalu instrumentalnog hip-hopa kao nove avangarde koju neće slušati nitko normalan.

Ali, tko sam ja da tu ulažem ikakve prigovore. Čovjek je očito morao pokušati, s uplivima jazza i rock psihodelije (koja se čak dobro uklopila u "Spaceship Earth") i dovoljno prisebnosti da ostatak albuma napuni atraktivnim beatovima koji pršte od klupskog optimizma i koji ne bi bili takvi bez inače-bljedunjavog-ali-ovdje-potpuno-pogođenog MC-a Sureshot La Rocka čiji lineovi zvukovno razaraju bez obzira na stupanj olinjalosti izgovorene fraze ('I've been rapping since my mama gave birth').

Da budem iskrena, to se jedino i oduvijek tražilo, barem u nekoj mojoj paradigmi svemira. Vrhunci tog nadmetanja u stilu 'tko je prije počeo repati i čije sjećanje seže najdulje u povijest' su "Live At The Place To Be" i "Remember", pravi usputni biseri kojima je jedini cilj injektirati zabavu u tmurne mentalne sklopove koji se više ne mogu ni opustiti bez nečijeg razbijenog srca na stageu, osamljenosti, neshvaćenosti i ostalih epiteta koji krase studentsku muziku.

Šteta da DJ Formatu ne mogu prišiti ikakav veći povijesni značaj, jer njegovu je atmosferu davno preduhitrio Armand Van Helden (kojemu hip hop nije ni u peti) sa svojim videom za "I Want Your Soul", ali i samo održavanje kontinuiteta neo old skool linije nezavisno od Adidasa mora značiti nešto. Ja za sebe znam kako se osjećam dok slušam ovaj album, premda ovaj put to nije dovoljno. Ovaj put bih, za promjenu, pjesme htjela čuti i u nekom klubu (osim "Copper Canyons", "Notes In Quatation", "Mayor Of A Ghost Town" i "The Long Goodbeye" koje, unatoč intelektualnim ambicijama, zvuče dosadno kao i svi ostali suptilni instrumentali za lounge barove).

www.djformat.com