U kratkom periodu, periodu tijekom kojega bi se bez struje i nafte poubijalo pola čovječanstva, dobili smo niz albuma iznimnih Dama, Majki i Žena koje su velik dio svojih života posvetile isčitavanju američke kozmičke glazbe. Lucinda Williams, Laura Cantrell i Gillian Welch redom su ikone americane, ali upravo je taj detalj, to što su već prožvakane, ono što ih razdvaja od Zoe Muth.

Kako ne bi zabrazdio u prazno mudrovanje već na početku, red je da rasčistimo neke stvari. Ovako toplu, iskrenu i lijepu ploču kao što ju je isporučila Zoe, navedene ikone danas više ne mogu snimiti. Ne zato što nemaju talenta ili duše, već jednostavno zato što su ovu fazu prerasle. Da, postoje jedinke poput Neila Younga koje je Veliki Duh dodirnuo i u stanju su uvijek zvučati svježe i postojano (jebote, Neila sam upravo nazvao trovremenskim taftom, ovih dana će trebati paziti kako se prelazi ulica), ali većina smrtnika prolazi kroz godišnja doba života. I za većinu - the winter is coming.

Zima je stigla Lucindi koja je snimila isti album kao što to napravi uvijek. Zima je stigla Lauri koja je snimila obrade klasika praktički stavivši svoj sjajni glas u službu slavljenja jednog glazbenog pravca. Zima je stigla i Gillian koja se posvetila površinskom seciranju žanra, izabravši hladnu izvanjsku ljepotu umjesto unutrašnje.

Ne govorim ovom prilikom o kvaliteti, već čisto o osjećajima. Nitko ne može osporiti da od točke A do točke B sve ove navedene autorice ne voze svoj materijal poput nekakvog mutanta Damona Hilla i Michaela Schumachera. Sve one zajedno su Michamon Hillacher, za prijatelje Senna. Ujedno i dokaz da kada nastupi zima, ona organska toplina više nije dovoljna. Trebaju vam pokrivači, kruta goriva, bilo kakvi umjetni uvjeti. Ljeti? Ljeti vam treba samo sunce i vlastito tijelo.

Evo, neku večer sam nakon dana i dana odbijanja skupio hrabrosti i ipak pogledao zadnji film braće Coen. Čovjek zvan hrabrost. Obožavam braću, Lebowski mi je najdraži film uopće, a sva njihova ranija zlodjela gledao sam na desetak puta. U ljetu njihova života i njihov stil se činio pun značenja. Danas, kada vlada zima, njihov stil tek je stil. Gledam te duge scene koje su razrađene do najsitnijih detalja i u njima ne vidim sjajne profesionalce koji su do savršenstva doveli svoj izričaj, već nazirem nepotrebne ustupke vlastitom viđenju svijeta umjesto golom življenju. Nazirem dosadu kroz sve te pokušaje da se ispadne zanimljiv.

Ono što je nekada bilo spontano, veselo i inteligentno, danas se jednostavno čini stiliziranim, napuhanim i akademskim. Poštujem to, ali me ne oduševljava. Tek tu i tamo zabavi.

Zoe Muth je zato u ljetnoj fazi. Za nju zima dolazi tko zna kada. Njen stil nije originalan jer još nije prošlo dovoljno vremena da ga uopće formira, ali, usprkos toj generičkoj prirodi njene glazbe, u njoj kao da ima duplo više substance nego u svim ovim zimskim proizvodima.

Na svom drugom albumu Zoe s pratećim bendom diže svoj zvuk na novu razinu, produkcija i podrška pravog izdavača napravili su točno ono što treba, istaknuli kvalitete. A te su sjajan glas i tekstovi autorice, zatim vrhunska pratnja koja je posebna po tome što se, uz preciznu i nenametljivu ritam sekciju, najviše ističu dva instrumenta za koja smo uglavnom navikli da služe kao ukrasi, a ne da vode glavnu riječ – pedal steel i mandolina.

Meni osobno mandolina ni na jednom americana albumu nije ovako dobro zvučala još od "American Beauty". A spominjanje legendarnog klasika Grateful Deada, možda i prve ploče na kojoj su se rock, country i folk stopili u jedno i ponudili prototip americane, valjda je kompliment. Nije da i fanovima ovakvi zvukovi već ne izlaze na uši, ali upravo u tome je ljepota – ma koliko puta da si čuo iste fraze, u pravim rukama one uvijek zvuče jednako svježe.

Ovaj materijal jednostavno ima onu nekakvu neopipljivu opnu oko zvuka, pozitivni konačni rezultat prilikom zbrajanja ideje i realizacije. Sve zamišljene interakcije daju plus jer sve zvuči neplanirano, kao da izlazi iz utrobe. Od prve do zadnje minuta materijala imate osjećaj da su ova žena i ovaj bend s vama u sobi, glavi. Negdje u blizini. Takav osjećaj je sam po sebi poseban, a gdje su još sve one melodije i harmonije koje zbog takvog konteksta ostavljaju još veći dojam. Stapanje dva vokala na nekoj dionici neke naizgled nebitne pjesme jednostavno vas rasturi. Ubije.

Već u neopterećenom i zabavnom uvodu koji zvuči kao rana Lucinda Williams začinjena meksičkim brass sastavom iz Tijuane, Zoe otkriva sve svoje adute. Karakter koji se osjeti u glasu i tekstu, zatim i taj sjajni bend koji ne propušta obogatiti svaki dijelić sekunde naizgled klasičnog zvučnog kalupa. Nižu se sjajna pjesma za pjesmom, a sve uspijeva ostati u istom tonu usprkos šaranju. Zoein glas sve drži pod kontrolom.

Sad, netko bi možda toliku mirnoću tumačio kao nedostatak, ali u ovom slučaju nedostatak riffa, hitoidnijeg ili zaraznijeg dijela nije minus. Jer, upravo ta stabilnost i opuštenost najveće su vrline materijala. To što je 10 pjesama podijeljeno na nešto više od 50 minuta dovoljno govori o bijegu od ikakvih očekivanja. Pjesme traju onoliko koliko treba zato što ovo nisu pjesmuljci, već katarzični napjevi za sve posrnule kaubojke i kauboje.

Ima trenutaka većih od života – na četvrtoj pjesmi, mom favoritu "Before The Night Is Gone", svaka harmonija vas tjera da grlite sve oko vas – ali, oni nisu poanta. Poanta je to kotrljanje koje samo podsjeća da je i život upravo takav. Ideš naprijed i super je ako imaš sreće osjetiti tu i tamo neki moment koji vrijedi svega.

Kakva će biti zima za Zoe i ekipu teško je reći. Ono što je jasno je da u ljetu karijere itekako uživaju. Sjajan je ovo komad americane za sve fanove žanra, podjednako prepoznatljiv i tradicionalan koliko i svojeglav i čudan. Čista meditacija koja dolazi kao naručena za pratnju u ovim dugim sparnim danima i noćima pred nama, ali i kao priprema za ono što dolazi poslije ljeta.

www.zoemuth.com

www.myspace.com/zoemuth