State Champion Stale Champagne Sophomore Lounge 2010.
Nije neuobičajeno da u prosincu isplivaju albumi koji su svjetlo dana ugledali još početkom godine. Dok smo zbog nedostatka vremena neke ignorirali svjesno, drugima smo predvidjeli neki nikada dočekani idealan trenutak posvećene konzumacije. Uglavnom, ovisno o stupnju strahopoštovanja prema bendu ili autoru/ici, pojedina izdanja dobivaju prednost dok druga ostaju samo imena koje vas uvrijeđeno gledaju s prenatrpanog hard diska.
No, najnepregledniji prostor nepreslušanih izdanja ipak ispunjava gomila onih o kojima ne znamo ništa, ona koja nam nitko nije preporučio i koja niti jedan važniji portal nije spomenuo. Doduše, da sam osim ritvitanja koji put i pozorno čitao postove s prijateljskog bloga Teenage Lobotomie možda bih ozbiljno shvatio Lovrinu pravovremenu preporuku za State Champion. Marija Andrijašević, bez čije last minute intervencije ovaj bend ne bi doživio ni svoje pot lista spominjanje, je srećom prije koji dan uputila direktnu preporuku pa joj se ovom prilikom zahvaljujem. Ne samo da je pogodila u sridu, nego me na kratko vratila na pravi (glazbeni) put. Hvala joj!
Prije nešto više od deset godina u Louisveilleu su svoje prve lo-fi poteze zabilježili Jim James i njegovi My Morning Jacket. Iz istog grada i sa sličnim početničkim iskustvom dolaze Ryan Davis i njegovi State Champion kojima prvi ozbiljniji izdavački potez datira upravo iz dalekog siječnja ove godine. Nažalost, odličan album "Stale Champagne" je ostao nezamijećen i izgleda da se nije rasprodala niti skromna vinilna tiraža iz siječnja, a kamoli da su zbog dobre volje nekog brižnog Pitchfork recenzenta dobili priliku skočiti s male nevidljive etikete Sophomore Lounge na neku koju bi uložila malo više truda i novca (sjetite se Bon Iver slučaja zbog kojega je Justina Vernona ubrzo nakon zaslužene pozitivne recenzije preuzela Jagjaguwar). Možda je s Championima upravo problem u tome što zadnjih par godina važni portali uglavnom prate drugi profil autora, tj. uglavnom one koje je prošli tjedan kolega McGee u tekstu za novi album mlađeg Earla nazvao Americana Poseursima i Indie Mediocre Personsima.
State Champ zasigurno nemaju veze s gore navedenima, a vrlo moguće je i da nemaju velikih ambicija, već samo pokoji neostvareni san i višak skromnosti zbog koje će se, prije nego ih iznenade zrele godine i raznorazne odgovornosti, radije još malo prepustiti djetinjastoj dešperaciji i inim frustracijama. Otuđenost, neuspjele veze, pijanstva i inspirativni mamurluci – idealan su recept za State Champ pjesmu. No, nemojte sada misliti da se ovdje radi o nekim plačljivcima i teškim depresijama, jer iako Ryan možda ima fige u džepu kada izjavljuje 'And thanks for the body mama / I'm going to go outside and destroy it now / I'm going to piss my ashes all over the town', skriva ih samo zato što zna da život ne kroje samo sranja.
State Champ okuplja ekipu koja bi se vrlo vjerojatno prije akomodirala u Medici nego u Ksetu ili u nekom od prostora Studenskog centra. Uostalom, Ryan, Aaron Osbourne, Mikie Poland i Sabrina Rush na bini izgledaju kao thrash metal bend s početka osamdesetih.
Sami za sebe kažu da sviraju garage country, ali ja bih svakako dodao kako na ovom albumu zvuče kao alternativna verzija Uncle Tupela u kojoj je umjesto suprotstavljenih ega Jaya Farrara i Jeffa Tweedya propjevao nekakav Frankenstein koji simultano kombinira country, rock, garažu i takozvani alternativni rock zabilježen negdje između Dinosaur Jr.-a i The Lemonheadsa.
Pjesme se razvijaju iz laganih akustičnih lamentacija da bi kasnije bile isprepletene nenadanim Uncle Tupelo i J Mascis gitarskim međuigrama koje u većini slučajeva završavaju u pratnji violine koja diktira trenutak katarze i stupanj ozbiljnosti pojedinih frustracija. Zvuk će vas podsjetiti i na ranije albume Okkervil Rivera, a moguće je i da će se i vama učiniti kako na "Help Me Sing" Ryanom glas u kombinaciji s mandolinom podsjeća na onaj Luke Benčića iz domaćih My Buddy Moose. Na "The Years" zvuče kao Gaslight Anthem koji su kao klinci umjesto Bruce Springsteena više vremena posvetili surovom otkucajima legendarnih Dead Moon.
Kako bi dodatno zakomplicirao ovaj tako jednostavno postavljen organski komad glazbe, evo što na njihovom siteu piše u kojim je soundtrack okolnostima snimljen i napisan "Stale Champagne":
…with "Sweetheart of the Rodeo" on the radio, "Bleach" in the tape deck, and a Smog song stuck in its head…
Where do the good ones go / When they don't make it out all right? – pita se Ryan u "Bite The Dust".
Ma nigdje dragi Ryane… evo ih sjede na kauču skriveni iza tople guzice voljene osobe. Čekaju čudo ili barem godišnji odmor i otplaćuju kredite. Pokupi tu gitaru, prebaci kosu preko face pa roštaj i lamentiraj dok možeš. Bilo bi više nego pošteno da State Champion doguraju malo dalje od 500 otisnutih vinila.
