St!llness je jedan od onih bendova koje ljudi ili vole ili mrze ili im je svejedno. Ja ne mogu reći da spadam u ijednu od tih kategorija. Ja ih cijenim. Tijekom godina (a skupilo ih se) St!llness je dokazao da je bend koji radi muziku prvenstveno za sebe, za svoje mentalno zdravlje, a tek onda za sve ostale. Što je još važnije St!llness je protokom vremena pokazao kako je bend koji zaslužuju poštovanje. Ono što su bili 2005. i dalje su danas. Kool Moe Dee je jednom ocjenjujući razne hip hop grupe i repere Beastie Boysima dao 5 iz 'sticking to themes'. Iako nisam ni blizu faca kao Kool Moe St!llness je zaslužio istu ocjenu iz istog razloga. Njihov informativni reggae fusion nije postao žrtvom odrastanja članova benda koji bi po svim rock n roll pravilima u sebi trebali već imati dovoljno cinizma i defetizma da ih zaboli kita za društvo koje je odavno odlučilo da ga zaboli kita samog za sebe. Kita u guzici. St!llness ni u 2012. nije zaboravio što su ih naučili RATM, Bob M., ADF i Pipecock Jackson. Njihov novi album najbolje pokazuje kako možete biti drugačije isti.

"St!llness" je album koji već nakon prvog slušanja ostavlja dojam popriličnog rebalansa zvuka, odnosno skretanje u malo muljevitije i dublje dub vode. Afro beat je također dobio glavnu sporednu ulogu. Oba zaokreta u zvuku učinili su treću St!llness ploču njihovom najzanimljivijom, a time i najboljom pločom do sada. Kada je bend odlučio izdanje nazvati po sebi nehotice (?) je slušateljima rekao da evolucija jest revolucija. Da je statičnost ono što nas drži lažno sigurnima u ladicama koje brzo prerastaju iz borbenog rova u grob.

Žanrovski, osim duba i afro beata, na "St!llnessu" nalazimo još i standardno skretanje u drum n bass ritmiku, roots reggae i indie-noise gitarističke finese. Tematski, album donosi standarde koji veličaju učinke THC-a, mir i suživot i antikapitalizam. Stillness standardi s kojima se svi olako sprdamo, a koji su nam potrebniji no ikad.

Album počinje gitarskim skvičanjem koje poput melodije na kolodvoru najavljuje priopćenje za javnost. Od "Strah" do "Samo još jedan blues" bend drži slušatelja u stanju neizvjesnosti. Ono što krene kao new wave/afro beat mantra na "Iluzijama" u času eksplodira. Isto vrijedi i za dub uvod u "Ljudi" koji se pretvori u minimal drumba party sa slojem gitara. Suprotnu situaciju imamo na "Naivi" gdje iz Fugazijevskih gitarskih nereda stvar samo upadne u afro beat jam s lahornim gitarama.

Većina pjesama sadržava ekstreme zvukovnog spektra, od tihog do glasnog, od smirenog do maničnog i prelaze koji su nekada eruptivno uzlazni, a katkad sanjivo silazni. Jedine iznimke su pjesme "Ludilo", "Terapija" i "Samo Još jedan Blues" (s tim da "Ludilo" ima pol minute promjene dub atmosfere u kojoj osim gitare glavnu ulogu agitatora ima i Hammond) koje više manje ujednačeno prelaze put od početka do kraja. "Terapija" je dobro biran naziv za pjesmu koja počne s Smashing Pumpkins referencama da bi se nastavila u neopterećeni roots reggae koji služi kao 'luftić' na kojem caruje veliki "J". Sertonin/THC agit prop.

Iako je moj uglavnom optimističan životni pogled totalni saker za pjesme kao što su "Terapija", uvjerenja sam da je "Samo Još Jedan Blues" kruna albuma. Glazbeno i konceptualno. Priča sastavljena od vizija i sjećanja na jedan kraj i život koje su daleko od idila koje smo zamišljali kao djeca, istovremeno je brutalno realna i psihodelično pomaknuta.

Treći album St!llnessa je demonstracija nadmoći, nad sobom i očekivanja drugih. Bend se u glazbenom smislu čini opterećeno neopterećen i to je pravi korak u pravom smjeru. Voljeli ih ili ne, sprdali se s njihovim studio aktivizmom ili ne St!llnessu ne možete zanijekati zasluge da su više manje svojim vlastitim snagama i upornošću došli do trećeg albuma koji možda je samo komad plastike s zvučnim zapisom, ali ta činjenica i dalje ne umanjuje vječnu Minor Threat tvrdnju i pitanje: 'You tell me that I make no difference, At least I'm fuckin' trying, What the fuck have you done?'. Pitanje koje indirektno ali jasno postavlja i ovaj album.

www.stillness.dalmatino.de