Premda, iskreno, nisam bio u kazalištu od kako sam morao ispuniti kvotu za neki izborni u srednjoj školi (ono kazalište s Tomcem se ne računa jer sam samo išao da mogu napisat da sam bio s Tomcem u kazalištu) i ne bi degustirao nešto što je netko iz Močvare skuhao ni da mi prijetite s učlanjivanjem u Facebook grupe. Svejedno su mi se sve te nazovimo kulturne tekovine pod jednim krovom činile vrlo zakon.

E pa prošlo me.

Nakon par godina... Ajde dobro! Nakon i više nego par godina, tamo negdje kad je Slavica objesila svoje DJ-iranje o klin i ja sam ostao sa šakom neiskorištenih besplatnih upadnica za njezinu Crnu/Zelenu Livadu, Močvara je postala dosada u rangu Davida Karuza. Loša forma i još gori sadržaj.

Svemu dođe kraj pa i mojoj fantaziji o apsolutnom mjestu za visiti. Kao, ako Flip nije doma sigurno je u.... E, to.
I onda još njihova presmiješna priča i hajka protiv grada i svega seljačkog i malograđanskog sa suzama u očima i oproštajnim pismom povodom konačnog zatvaranja koje bi vam najrađe tu reproducirao, ali sreća vaša da me Edin opio aleom pa mi se fakat ne da. Morat ćete mi vjerovat. Uzmite najgoru Hollywood patetiku i pomnožite je sa svim sapunicama ikad i tu smo negdje.

No, kako to uglavnom biva, najglasniji si uvijek najlakše uskoče u usta i tako su se svi ti malograđani i seljačina od gradonačelnika i krema "alternative" opet bacili na 'Posljednji pogo u Zagrebu' ponovno nam otvorivši 'kultnu' Čvaru.

Moj udio u životnoj farsi nije izostao, jer ste me mogli naći unutra na otvaranju za 50 kuna (!!!!!!!) koji će ispasti jedni od najbolje uloženih 50 kuna u dugo vremena!

Ja vam to nemogu opisati; taj osjećaj koji sam iamo dok sam gledao Nežnog Dalibora na pozornici. To je kao da vam opišem kako je piti smooth ale ili savršeno umiksat Weezer na Mr.Oiza ili voziti se po gradu u pol 2 ujutro u utorak kad su spavaju, a sve što čuješ je ono bip bipkanje semafora i vjetar u granama i, ako imaš sreće, neku od desetak zakon stvari od Nežnog Dalibora.

Stajao sam nasred dvorane i cerio se kao da sam dobio na lotu u trenutku kad mi je doktor rekao da nemam mononukleozu nego da mi je samo jako dosadno. Totalna milina. Poklopilo me k'o zidarska šamarčina i vratilo mi se sve odjednom. Svaki slatki trenutak koji ste proživjelu u životu i za koji ste i tada znali da je poseban. Svaki sunčani dan koji ste proveli spavajući i sjedeći na klupi i gluparijući se sa ekipom koju sad ponosno gledate kako stari i ženi se i ima klince i pizdi radi računa za struju. I evo i sad dok pišem ovo i slušam njihov "Sredstva i veštine" imam onaj bezvremenski osmjeh koji samo kaže '... jer sam bio tamo. Živio tada i tako.' 'JA JOŠ UVIJEK IDEM NASMEJAN, JA JOŠ UVIJEK ŽIVIM ISTI SAN!' ...ma da je samo taj stih.... hahahahaha! Prezaaakooon!
Za sve fanove Superchunka i Sugara. Nema šanse da ćete pogriješiti s Nežnim Daliborom.

"Sredstva i veštine" ima 14 stvari od kojih bih možda izostavio tek jednu ili dve (pada mi napamet "Razglednica" i "Hej gde?") . Ali drugih 12 je stvarno užitak. Nekome će možda zasmetati sadržaj tekstova ili način na koji su pisani, jer se radi o naizgled jednostavnom i izravnom načinu komuniciranja. No, bilo tko tko je u stanju napisati 'Ti tražiš sreću u malim stvarima, ja to ne mogu da podnesem' ili 'Kada glava voli zid...' po meni zaslužuje našu punu pažnju ma koliko nam neke od metafora zvučale ofucane.

I izdaju za etiketu koja se zove Odličan hrčak. Jel' moram napominjat koliko je to ime zakon?

Kad pročitate ovu bajnu recenziju i zasvrbe vas dlanovi i krenete u potragu za Nežnima dopustite da vam preporučim sljedeće skladbe: "Samo magli", "Metronom", "Ti si sam", "Grad još blista" i "Pokidane niti". Ja ne samo da sam uložio 50 kuna u nesretnu Močvaru već i dodatnih 75 kuna u cd Nežnog Dalibora i mislim da sam imao 150 kuna da bi kupio dva primjerka, jer me od Lunara i Analene niti jedan "domaći" bend nije ovako emotivno angažirao.

Za njih bi stvarno bilo uvredljivo reći 'dobri su za ove prostore' pošto je ova trojka iz Begeša/Vranja nešto najbolje sa i za ove prostore i zvuči k'o najbolji dani početka devedesetih samo što rata nikada nije bilo, razišli smo se k'o ljudi i svi smo zajedno išli na Pixiese i Nirvanu i Future Shock, a jedino pucanje koje smo radili je bilo na Komodorcu 64.

I na kraju samo da napomenem da sam uvijek bio ljubitelj proljeća. Tada sve ponovno kreće. 
Obožavam početke.
Ali što više tokom godina razmišljam o svemu mislim da mi je onaj trenutak prije početka ili možda bolje reći početak početka još draži. 
Po tome bi mi najdraže godišnje doba trebalo biti zima. Uvod početka.
Ja sam trenutno toliki fan Nežnog Dalibora da bi ih simbolike radi možda trebao zvati Snežni Dalibor. 
Osjećaj početka početka. Rođendani. Friško otpakovana ploča. Šnjof nove knjige. Mali zeleni listovi.
I one pjesme na koje se ježiš. I na koje pišeš ljubavne sms poruke.

http://www.myspace.com/neznidalibor