Prošle godine nekako u ovo doba, odnosno malo ranije, prvi put sam pao na guzicu slušavši neki od ovih novih shoegazing bendova. Naravno, riječ je bila o The Pains Of Being Pure At Heart i njihovom genijalnom prvijencu. Nakon toga sam na cijelu tu poplavu nugazing (fuj za izraz) bendova obraćao više pozornosti, a usprkos činjenici kako se među ovim žitom našlo jako puno kukolja, ipak sam naletio na dosta zanimljivih albuma o kojima smo pisali. Ili nismo. Volimo mi izignorirati neke solidne albume. Jebiga, takvi smo.

Uglavnom, cijela ta opsesija scenom koja je svoje postojanje imala svega tri ili četiri godine, a rijetko tko će uspjeti nabrojati više od pet shoegazing bendova, bila mi je pomalo smiješna, ali, u drugu ruku, i draga. Prije svega, jer je meni to i najdraže glazbeno razdoblje, a "Loveless", "Nowhere", "Going Blank Again", "Just For A Day", "Spooky", "Whirlpool", "The Comforts Of Madness" i drugi albumi i dalje kod mene izazivaju trenutni prekid svega što radim i o čemu razmišljam i potpuno posvećenje glazbi. Novi shoegazing val mi je drag i zbog implementacije tih karakterističnih bučnih dijelova i pomalo nemogućih breakova u različite druge stilove pa ovih dana bez problema možete naići na elektronski ili metal bend koji sviraju pod utjecajem shoegazinga. U stvari, da budem iskren, takvi bendovi su mi i puno zanimljiviji od onih koji misle da je dovoljno odfrljiti gitare na 110%, kako bi rekli naši sportaši, i napraviti cover s razlivenom fotografijom pa da zvučiš kao My Bloody Valentine. Od ovih 'klasičnijih' shoegaze bendova, tek su me novi albumi The Radio Dept. i Serene Manesh oduševili. Kako nisam siguran da će doći na red za recenzije na ovim stranicama, savjest mi je mirnija, jer sam ih barem ovako spomenuo.

Kakve veze The Depreciation Guild ima sa shoegazingom? Na prvo, letimično preslušavanje i ne baš velike. Bučnih gitara nema, ritam mašina nosi dobar dio pjesama, a nema ni nekih breakova u pjesmama. Jedino je sanjivi vokal Kurta Feldmana ono što odgovara opisu te vrste glazbe. Usprkos tome, ovaj bend ima barem dvije dodirne točke s novim valom shoegazinga. Prva je ta da je Feldman bubnjar The Pains Of Being Pure At Heart, a Christoph Hocheim u toj grupi sudjeluje kao tour glazbenik. Njegovog brata Antona, TPOBPAH nisu uzeli pod svoje pa onda ne možemo reći kako je ovo side-project osobno mi najzanimljivije nove grupe. Uostalom, The Depreciation Guild ne može ni biti side-project, jer je on nastao prije TPOBPAH, a album "In Her Gentle Jaws" je još 2007. dobio odlične kritike.

Ona važnija poveznica ove grupe s shoegazingom je, naravno - zvuk. Naime, ono što sviraju The Depreciation Guild može se bez problema povezati s nekim od bendova koji su na neki način bili prethodnica pravom shoegazing valu. Prije svega, tu pričam o A.R.Kane, Biff Bang Pow!, nekim radovima Television Personalities pa čak i ranim, jako ranim Primal Scream (toliko ranim da se moram još jednom ograditi, jer mislim isključivo na EP-eve koji su prethodili prvom Primal Scream albumu). Specifično za zvuk svih ovih bendova je kombiniranje elektro-pop ritmova s gitarskim dijelovima. Grozne osamdesete nisu još bile završile, ali polako se britanska glazbena scena okretala novom zvuku kojeg je Kevin Shields doveo do savršenstva.

The Depreciation Guild na svom drugom albumu (moram priznati kako prvi nisam slušao, a spomenuo sam ga nekoliko redova ranije, jer sam pročitao nekoliko solidnih recenzija na Interetu) zvuče baš kao da su i oni sudjelovali u prekrajanju britanske glazbene scene krajem osamdesetih. Ritmovi su u nekim pjesmama toliko naivni da ih niti jedan računalni program vjerojatno ne bi mogao reproduciritai. Ritam mašina je ritam mašina. O sanjivom Kurtovom vokalu sam već nešto rekao, ali još jednom ga moram istaknuti kao jedan od najljepših britanskih vokala u posljednje vrijeme. Apsurd je samo taj što je čovjek rođen u New Yorku gdje i živi, ali jebiga, porijeklo vuče sigurno od nekog pijanog britanskog mornara ili slično. Klavijature sviraju tipične shoegazing, nenametljive melodije, a zvuk gitara je poprilično prozračan, pomalo a la Robin Guthrie, a to bi trebao biti veliki kompliment. Zbroj svega toga, a i puno toga drugoga što nisam uspio zamijetiti, donio nam je album prepun potencijalnih pop hitića.

"Dream About Me" zvukom vodi prema Cocteau Twins pjesmama, "Crucify You" je trominutna veselica sa sjajnim gitarskim dionicama, "Trace" je pomalo uspavana, ali ne i dosadna, "My Chariot" klasična A.R.Kane zbunjujuća pjesma, "Through The Snow" još jedna veselica, "A Key Turns"...

"Spirit Youth" me možda nije bacio na guzicu kao The Pains Of Being Pure At Heart, ali me prvo slušanje ovog albuma nagnalo da se zahvalim svemogućim božanstvima na shoegazing revivalu. To prvo slušanje me obradovalo i zbog toga, jer sam mislio da sam napokon našao novi 'klasično britanski' bend, a onda sam shvatio kako je i ovaj put riječ o grupi iz New Yorka. Ali to nije ni važno. Važno je samo da mi je "Spirit Youth" i nakon poprilično opetovanih slušanja i dalje jako zanimljiv. I jako, jako dobar.

www.myspace.com/thedepreciationguild
www.thedepreciationguild.com