Mislim, imao je Mangum i inspirativnijih imena za svoje pjesme pa po njima još nitko nije nazvao bend. Da se pojavi neki "Two Headed Boy", "Pree Sisters Swallowing A Donkey Eye" ili "The King Of Carrot Flowers", istog bih ga trena skinuo uz duboki naklon i očekivanje da će, barem na momente, zvučati kao veliki uzor. Da, teorija mi odmah pada u vodu, jer sam i Communist Daughter odmah skinuo, a očekivanja je samo podebljalo brzo surfanje i spoznaja da bend zaista jest nazvan po Mangumovoj pjesmi. Samo, nema ovdje baš puno od Neutral Milk Hotel zvuka. Točnije, nema ga gotovo uopće. I to uopće nije loša stvar.

Johnny Solomon, frontman i kreativna osovina benda, simpatični je bradati debeljko na početku tridesetih koji ne preže od kariranih košulja i smiješnih kapa; koji potpuno smireno, usmjereno i samouvjereno isporučuje svoju verziju folk rocka koja ne donosi ništa novo niti revolucionarno, ali je zato neizmjerno topla i ima onaj fini miris prepoznatljivosti. Johnny se ne libi otpjevati stihove kao 'when we were younger we go down to the park/we catch all the fireflies/and put them in jars/we never knew that they died/we never really thought that far' i, koliko bi to kod nekoga drugoga možda zvučalo banalno ili isprazno, ovdje funkcionira sasvim dobro i može čak uzrokovati ježenje kože - da, baš ono koje se, ponekad, ali sve rjeđe, javi kada završite s čitanjem neke izvrsne kratke priče (s dobrim romanima se to treba dogoditi nekoliko puta tijekom čitanja) ili, eto, kada čujete nešto što vas istovremeno zadivi i preplaši, a što sasvim dobro možete razumjeti, u čemu se možete prepoznati.

Najviše sam se ježio na "Speed of Sound" koju sam već poslušao nepristojan broj puta. Pjesma počinje navlas isto kao već milijun puta opjevana i otpjevana "New Slang", a otvara se stihovima: 'Man I hate this town/so I' m looking for the only way out/And the life I wanted years ago/Is maybe not the life I should have found'. Akustična gitara, nenametljivi pozadinski bubanj, sve odsvirano i otpjevano jednostavno i čisto, bez preseravanja, a s pregršt emocija, u istoj pjesmi posveta Shinsima (i glazbom i tekstom), ali i otkrivanje vlastitog svijeta, bez uljepšavanja, sa svim dvojbama i nesigurnostima.

Gotovo svaka pjesma bi zaslužila da je se istakne i o njoj napiše pokoja riječ, ali meni se to, s jedne strane, čini kao dosta uzaludan posao, a s druge strane, ne želim sam sebi razbijati čaroliju albuma raščlanjivanjem na sastavne dijelove. Dobro, "Oceans" će se svakako istaknuti zbog bodljikavog riffa kojim počinje, a koji se kasnije razvije u pravu gitarsku rock stvarčugu i tako se odmakne od prevladavajućeg akustičnog, organskog ugođaja albuma. Ona čak malo podsjeća na Arcade Fire, a u ostatku albuma čuo sam fragmente i asocijacije na mnoštvo lijepe moderne glazbe, od živahnosti Dodosa, vesele kompleksnosti Blitzen Trappera do sunčanih momenata Belle & Sebastian i sanjivosti Band of Horses.

Mangum je svoju posvetu dobio na "Fortunate Son" koja počinje izravnom referencom na "In the Airoplane Over the Sea", a i glazbeno se može povezati s Neutral Milk Hotelom. Prvih dvadesetak sekundi čista su posveta nezaboravljenim legendama, ali onda stvar odlazi u drugom smjeru i uzori ostaju samo uzorima, samo kao vrelo inspiracije, bez potrebe da ih se dalje citira.

Što se mene tiče, kombinacija stihova o tuzi pregolemoj, mladosti koja se neće vratiti, sjebanosti ljubavnih veza, osobnim gubitcima, mrklim cinizmom i životnom borbom s vedrim i razigranim melodijama i refrenima koji osvajaju na prvu, može biti samo i isključivo dobitna. Pa na tome su izgrađeni čitavi svemiri koje obožavam!

Ono što mi se možda najviše sviđa kod Communist Daughter je ta toliko uočljiva opuštenost. Opuštenost oko koje nema truda, koja je prirodna. Spojite je s talentom, trudom, imanjem čega za reći, potpunom izostankom želje da se bude cool i vokalnim harmonijama na koje sam možda malo djetinjasto slab i evo jednog od izglednijih kandidata za album godine. Ti Amerikanci su stvarno šašavi, ali znaju s glazbom - to im se mora priznati.

www.myspace.com/communistdaughterband
www.grainbeltrecords.com