Fink Sort Of Revolution Ninja Tune 2009.
Pričao mi je jednom Tomac kako postoji klinički simptom karakterističan za Japance koji se otprilike zove 'razočaranje Parizom'. Radi se o tome da nadobudni turisti pohrle u Pariz u potrazi za vizijom u kojoj Alain Delone i Catherine Deneuve bezbrižno lunjaju ulicama Pariza pušeći cigarete i tražeći mjesto za neobuzdanu ševu, a kad napokon stignu nađu hrpu namrgođenih emigranata s kojima postupaju gore nego sa psima u šinteraju koji iz hobija prevrću policijske aute dok je red za Eiffelov toranj do Callaisa. I onda se malo izdeprimiraju, jer sve ne izgleda k'o crno bijeli film iz 1954.
Ja sam imao sreće pohađati Filozofski fakultet Sveučilišta u Zgrebu dok se još nešto novaca i izdvajalo za inozemene terenske nastave i putem subvencija dođoh do istog tog Pariza i moram vam reći da je bilo poprilično zakon. Nisam vidio Alaina i Katu, ali sam zato pronašao prvi Fnac i spizdio novce na !!! singlove i ploče i CD-e za koje sam se smrtno ozbiljno uvjerio da neću više nikad naći ako ih nekupim tamo i tada. U Fnacu sam našao i svoj prvi Fink album.
Nekako sam uvijek najzadovoljniji kada sam (onaj s drugim naglaskom), bez tuđe preporuke, uspijem naći izvrsnog izvođača. Lijepo je imati upućene prijatelje. Dapače. Vjerujem da je preko 75 posto moje trenutne kolekcije rezultat dobronamjene (ili zlonamjerne) preporuke. Ali one albume koje uspijete naći sami i koji vam još legnu k'o mleko, e na te sam definitivno najponosniji.
U Finka sam se zatelebao od tog pariškog proljeća 2006. i od onda nemam niti jednu zamjerku na njegovo stvaralaštvo, a život mi je ma njegov račun dobio još jednu nijansu. Neki će reći kako ljubav rješava sve naše probleme i kako u njoj leži spas, no ja sam ipak pristraniji Beastie Boysima i njihovom '...the only thing that saves me has always been music'. Zvuči malo bahato, ali nije daleko od istine. Svaka čast ljubavi, ali muzika je najbolja. Muzika je u biti zvukovni ekvivalent ljubavi. Materijalizacija emocija i istodobno njihova dezintegracija. Ak me kužite...? Kako god bilo Fink mi je pomogao u nemogućoj misiji oformljavanja top 10 ljestvice izvođača. Dakle, Beastie Boys, Seam, Eels, MC 900 Foot Jesus, Yo La Tengo i Fink.
Prvih šest je popunjeno.
A sad ću vam reći zašto Fink.
Fin Greenall je lik koji je sredinom i krajem prošlog stoljeća bio dio acid-house i electro scene. Malo je DJ-irao, malo producirao i u nekom trenutku zapeo za uho Ninja Tunerima. Brijem da svi odprilike znate kako Ninja Tuneri zvuče. Iako je Ninja Tune daleko od jednoličnog zvuka, Fink ne zvuči k'o apsolutno ništa s te etikete. On 2001. izdaje "Fresh Produce" koji je još uvijek bio elektro destilat. Premda dosta utišan ovaj album još nije bio ono što će mene razvalit 2006. Te godine Finian ostavlja gramofone/klavijature/semplere i sve drugo što se mora uštekat, uzima akustičnu gitaru i uz pomoć Tim Thortona na bubnjevima i Guy Whittakera na basu izdaje neo-soul/blues ploču s prigušenom dub produkcijom. Razultat je zvuk koji dobijete križanjem John Martyna, King Tubbyja i Banksya.
Lik koji je na 90 posto svojih live snimaka u odrezanim maskirnim hlačama prebire po gitari i valja svoj lijeni glas na način da bi vam i najgrezi film noir bio ugodno utočište. S Finkom je i najgori dan seksikul. Njegova dramatika nije melodramatika. Ona je hladna i topla u isto vrijeme. Privatni pakao i najdraži birc, suza u oku i cerek na faci, najbolji i najgori prijatelj.
Posljednja tri albuma imaju minimalni dizajn kavera koji je sastoji od crteža Finkovog lica kojeg krasi sad već prepoznatljivi zašiljeni nos i lagana neobrijanost. I to je to. Svaki u manje od tri boje. Minimalizam koji se definitivno može prepoznati i u njegovoj glazbi. Malo je ovdje puno za bilo koga tko ima uho za prepoznati kad netko zaista govori iz srca, a ne prepričava što je pisalo u današnjem besplatnom primjerku 24 sata. Mnogi misle da to mogu, al na kraju se ispostavi da im je Celion Dion kraljica soula.
Novi album se zove "Sort Of Revolution". Na njemu nema ništa revolucionarno. Na njemu samo imate 10 novih pjesama koje pogađaju točno tamo gdje treba na vruće proljetne večeri; kad je 30 stupnjeva u ponoć u vašem stanu bez klime, a mjesec je pun, a na televiziji vam stranački predvodnici s osmjehom govore o tome što je bolje za vas, jer vi naravno nemate pojma,ali se osjećate kao Peter Weller u "Naked Lunchu". Malo pomaknuto, ali ipak fokusirano. Sve je tugaljivo i istovremeno na savršenom mjestu. Pesimističan optimizam. Ili obratno.
Prvom, noir, djelu albuma malo kontrira drugi dio sa skoro 2 i pol 'vedrije' pjesme "If I Had A Million" i "Walking In The Sun". Samo ću reći da "If I Had A Million" ima stih '..if i had a million you'd have a million too...'.
Aaaaa daaajjj... kolko moraš biti drag to nekom ozbiljno kažeš...??
Moji favoriti su ipak naslovna stvar, koja tjera i gitarista St!illnessa da kima glavom i kaže '...jeeebooo teee...', "Nothing Is Ever Finished" sa stihovima 'temptation happens to everyone, temptation will wipe that smile off your face' i "Q & A" koja nas sa svojim pozadinskim mumljanjem vraća u doba The Roots "Do you want more???!!!".
Na dosta mjesta ćete moći pročitati da je Fink 'singer/songwriter' (pardon na engleskom, al ovo je namjerno i ironično za sve 'singer/songwriter' fanove) i da su mu albumi alt-folk. Htio bih naglasiti da se ovdje ne radi o nekom dosadnjakoviću koji plače za prerijom i predosadnim vizijama o dobrim starim vremenima koje prenosi putem najgorih metafora i simbolike od kada je Sandi Cenov imao neraskidivu vezu s Joe Strummerom. Fink uopće ne želi živjeti na ranču i nije mu misterij zašto je popušio ženu. On čvrsto sjedi na barskom stolcu s neonskim reklamama usred velegrada i razumije da je upravo ovdje sada bezvlađe i pustoš i mizerija a la "Dobar, Loš, Zao". Nema potrebe za konjima i štalama i kaubojskim čizmama i bradama i kariranim košuljama. Ljubav nije s druge strane kanjona već s druge strane šanka i pije Stellu Artois. Autentični urbanizam. Od ruralnog nema niti jedna tanjurača.
Po dosadašnjem djelovanju i izričaju Fink bi trebao zadovoljiti sve kriterije glazbenih (bez)umova Pot Liste; radio je s Orbom i Orbitalom-to je za Krehu, surađivao sa Lamb i Herbertom-to je za Emira (bar brijem) i tjeraju ga u tor sa 'singer/songwriterima'-to je za Gaydreaming dvojac Draž/McGee.
Al sigurno sam ja nešto zabrijao pa će Fink postati još jedna kolateralna žrtva mrzitelja Matt and Kim i izostanka GONGovih promatrača pri Emirovom zbrajanju glasova.
Heh...
U bilo kojem slučaju ova recenzija je posvećena Fujiju, čovjeku koji je u Hrvata valjda jedini veći fan Finka od mene. Fala bogu na Fujiju, jer ovako fine stvari se trebaju dijeliti sa prijateljima.
Pa u to ime...svima vama: 'If i had a million Fink albums, you'd have a Fink album too.'