Bila je dovoljna samo minuta pjesme "Restless" s prošlogodišnjeg prvijenca "The Inside Room" benda 40 Watt Sun da se potpuno prepustim abrazivnoj melankoliji doom metal veterana Patricka Walkera. Dok se zvuk njegovog prvog benda Warning temeljio na tradicionalnim doom načelima Black Sabbatha, Candlemassa, Saint Vitusa i sličnih, novi mu je projekt pružio priliku da se nakon duže pauze i višegodišnjeg bavljenja metalom odmakne od klasične isporuke tuge, jada i čemera. Koliko god je taj introspektivni i kantautorski pristup skladanju i izvođenju njegov novi bend učinio pristupačnim široj publici koja nije morala imati direktne veze s tradicionalnim doom metalom i/ili metalom uopće, vjerojatno je bio svjestan da se ne može tek tako riješiti nasljeđa i konteksta koji su bili ključni za njegovo daljnje stvaranje glazbe. No, Walkerova je osobna drama nadišla uobičajene doom metal šablone, koristeći ih isključivo u službi melankolije koja je bez obzira na srcedrapajući efekt bila daleko od usiljenosti podžanrovske forme inače podložne misticizmu ili fikcionalnom konceptu (što naravno ne podrazumijeva odmah negativni ili polovični efekt). "The Inside Room" je zato tuga u najiskrenijem smislu, mjesto na kojem će očaj tražiti i uvijek dobiti trenutnu katarzu. Neki su čak spominjali Red House Painters, a vjernija i meni presudna usporedba je dakako bila ona s Jesu Justina Broadricka.

Nije čudno što ekipu iz Pallbearera, nešto mlađe i friško otkrivene nove spasioce tradicionalnog doom metala iz Arkansasa, uspoređuju s glazbom koju je Patrick Walker prakticirao u svom bendu Warning, ali je iznenađujuća česta usporedba s njegovim novim projektom 40 Watt Sun. Jer ipak ih ime benda i njihov prvi demo, na kojemu doomerski obrađuju "Gloomy Sunday" poznatiju u izvedbi Billie Holiday, predstavljaju kao punokrvne nasljednike tradicionalnog pristupa Sabbatha, Candlemassa, Saint Vitusa, Pentagrama, Sleepa… Uostalom gitarist i pjevač Brett Campbell svojim nazalnim visokim vokalom podsjeća na mladog Ozzyja Osbournea, a bend se osim sporog tempa ne srami niti upliva psihodeličnih i progerskih utjecaja Pink Floyda i King Crimsona. Pallbearer su enigmatični, vrlo vjerojatno skloni konceptualnom (dovoljno je pogledati naslovnicu prvog albuma "Sorrow And Extinction") i oslonjeni na tradiciju. Čemu onda toliko prašine oko još jednog doom metal benda?

Vratimo se ponovo Walkeru i njegovom prošlogodišnjem izdanju "The Inside Room". Metoda Pallbearera je izokrenuta, a rezultati su u biti isti. 40 Watt Suna igra na osobnu priču koja je prigrlila i ukrotila doom estetiku, a Pallbearer nas tjeraju da kroz majstorski izvedenu i produciranu podžanrovsku šprancu dođemo do vlastite emotivne vizije njihovog produhovljenog i panoramskog dooma. On je istovremeno sumoran i melankoličan, s jedne strane očajan, a druge trijumfalan u svojoj katarzi. Epske metalske pretenzije se izvijaju sporo, ali zato ne štede na toplini konstantno isprepletenih melodija. Iako sve pjesme zvuče kao posmrtni marševi, njihov konačni efekt se ne podudara s onime klasičnog funeral dooma pa "Sorrow And Extinction" nije ono na što predvidljivo aludira naslov. Privlačnost ovog izdanja skriva se upravo iza onoga što se polagano probija kroz tugu.

Pallbearer nisu štedjeli na metodama koje su njihov zvuk dovele do razine o kojoj su rodonačelnici dooma mogli samo sanjati, ali zbog toga ih se ne bi smjelo tretirati samo kao vješte klince fascinirane idolima. Mjestimični uplivi psihodelije zvuče toliko neusiljeno i prirodno da cijelu priču oko prvog albuma izdižu na razinu na kojoj doom nije samo sporo i sumorno sagorijevanje, već iscjeliteljski blues ekstremnog metala.

A ako je vjerovati najavama benda da će budući materijal zvučati kao "Given To The Grave", posljednja stvar sa "Sorrow And Extinction", onda je vrlo vjerojatno da ćemo uskoro imati posla s bendom koji će se još više udaljiti od tradicije. Nadam se samo da će daljnje lutanje metalom i njegovim nuspojavama biti uspješno kao i materijal s friškog prvijenaca.

www.facebook.com/pallbearerdoom