Da su Stari i Stara bili drugačiji, da su me tjerali na tenis kod privatnog trenera, inzistirali da jedem voće i povrće ili me oblačili u žensku odjeću (kad bolje razmislim, ovo zadnje ne mogu garantirati), možda sada ne bi sjedio u ovo prekrasno proljetno jutro usred zime, s pogledom na More, sa zvukovima americane u pozadini, onako usput razmišljajući o tome kako je Chris Paul veličanstven i možda čak i podcijenjen. Koja to americana svira u pozadini, pitate me? Pa novi V-Roysi. I vjerujete mi - bolji su od Ljuboćesić-Roysa.

Mislim, vraga novi. Izdanje koje vrtim nije ništa drugo nego posmrtna kompilacija, posljednji pozdrav jedne fine skupine drugova samima sebi. Uključuje izbor pjesama s jedina dva studijska albuma plus dvije nove i nekoliko obrada, među kojima svakako treba izdvojiti sjajnu verziju Neilove "Burned". Obzirom da su oba albuma ionako poslastice sami po sebi (prevedeno - možeš ih slušati u komadu jer nema previše bezveznih minuta na njima), da su nove pjesme autorski rad drugog gitarista i sporednog autora Mica Harrisona (prvi gitarist, vokal i autor najboljih trenutaka benda Scott Miller u međuvremenu je ostvario solidnu solo karijeru pa mu valjda nije bilo napeto pisati išta za ovu prigodu, iako se nije libio izdati kompilaciju na vlastitoj etiketi), ispada da je taj osvrt na ranu Neilovu fazu najveći razlog zašto bi netko uopće nabavio ovaj album.

Međutim, zajebimo sad razloge zašto bi netko posezao za materijalnim u zamjenu za materijalno, nego se koncentrirajmo na ono bitno, a to je činjenica da ova nesretna kompilacija iz naftalina izvlači jedan bend vrijedan slušanja. Ne znam hoće li im donijeti nove fanove, ali znam da me vijest o njenom izlasku navela da se podsjetim zvukova koje sam zadnji put intenzivno slušao ima tome već desetljeće. Kao pravi penzić tako zadnjih dana više kroz ove pjesme osluškujem ono što je bilo nego njih same, ako vam to ima smisla.

Nego, da ne pizdim s ovim Proustovskim pizdarijama (eto ti definitivnog dokaza da su me oblačili kao curicu), recimo nešto i o bendu. The V-Roys su krenuli sredinom '90-ih iz Nashvillea, nedugo nakon što su Uncle Tupelo i Bottle Rockets udarili temelje onome što zovemo americana, tom obnovljenom interesu za tradicionalni country-rock uz primjese generacijskih tokova poput Replacementsa i Big Stara. Manje žanrovski tvrdi, The V-Roys su zvukom više bili pop bend, što se itekako osjeti na materijalu.

Pa tako i na ovoj kompilacije imamo prilike čuti sjajne hitove iz paralelne dimenzije poput "Guess I Know I'm Right" i "Sooner Or Later" (gitare, melodije i pitomi Millerov vokal, ovako zarobljeni u '90-ima, valjda danas spadaju u kategoriju bezvremenskih klasika), baladu prve klase "Goodnight Loser" i birtijašku himnu "Cold Beer Hello" s prvog albuma, davne '96-e izdanog "Just Add Ice", odnosno nešto ispeglanije folky momente (uz blagoslov Stevea Earlea) s drugog albuma "All About Town".

Neloš izbor sve u svemu, ali besmislen obzirom na skromni katalog benda. Iako su Miller i društvo pravdali izdavanje ovako nečega činjenicom da su albumi odavno ne-nabavljivi, sumnjam da bi imali problema oko eventualnog reizdanja istih. Ovako, održali su jedan koncert u svom Knoxvilleu kako bi promovirali kompilaciju, možda čak nešto i zaradili usput, međutim, najvažnije da su podsjetili na svoje postojanje.

Ako vam nazivi "Strangers Almanac", "Tommorow The Green Grass" ili "Out Of Time" išta znače, slobodno si priuštite i dozu lokalnog šarma V-Roysa. "Just Add Ice" je praktički lektira, a kao izborno gradivo toplo preporučam i Millerov sjajni album iz 2006. "Citation", ako zbog ničega drugog ono zbog nenadjebive verzije Neilove "Hawks & Doves".