Aldona Sonnet Jaro 2011.
Duh francuske šansone spojen s poljskim tradicijskim naslijeđem rezultirao je jednim od najšarmantnijih albuma koje sam u posljednje vrijeme čuo. Na albumu se čuju i mandolina i banjo i flauta i harmonika i sva sila drugih akustičnih instrumenata koji u niti jednom trenutku ne prelaze mjeru. Aldona svojim snažnim, ali i nježnim glasom nosi album kroz svih 50-ak minuta.
Priče oko zasluženog ili nezasluženog uspjeha/nedostatka uspjeha nekog glazbenog izvođača u ovo su vrijeme pomalo bespotrebne. Još je bespotrebnija priča oko toga da je glazba dostupnija nego ikada te da je lako 'pronaći' nekog izvođača koji je strašan, a za kojeg 'nitko drugi nije čuo' pa se onda iščuđavati svima oko sebe jer su propustili takvo što.
Moje priče oko Aldone Nowowiejske su priče iz prethodnog pasusa. Doduše, nije da je Aldona baš potpuno nepoznata, ali nije baš ni da se o njoj oglašavao netko van world music medija. I to ne baš svih. A baš je šteta jer je "Sonnet" predivan album koji bi mogao osvojiti sve one koji vole lijepe ženske glasove okružene nepretencioznom, uglavnom akustičnom glazbom.
"Sonnet" je četvrti album ove poljske pjevačice koja je svoju ljubav prema glazbi otkrila odlaskom u Pariz na studij glume. U Francuskoj je počela s kantautorskim nastupima po barovima da bi se nakon nekog vremena okružila bendom koji joj je donio punoću zvuka. Neskrivenu ljubav prema Shakespeareu Aldona je izrazila imenovanjem ovog albuma po čuvenom sonetu 29, a glazbeno je Aldona na ovom albumu spojila, da budem dosadno patetičan, svoje dvije domovine.
Duh francuske šansone spojen s poljskim tradicijskim naslijeđem rezultirao je jednim od najšarmantnijih albuma koje sam u posljednje vrijeme čuo. Na albumu se čuju i mandolina i banjo i flauta i harmonika i sva sila drugih akustičnih instrumenata koji u niti jednom trenutku ne prelaze mjeru. Aldona svojim snažnim, ali i nježnim glasom nosi album kroz svih 50-ak minuta. Ne boji se ova Poljakinja upustiti u izlete u šansonu, koketirati s poljskim tradicijskim naslijeđem, šaptati, vrištati, igrati se s glasom, raditi s njim što god joj padne na pamet. I sve to činiti na poljskom koji teško muže zvučati šarmantnije od njenih izvedbi.
Ta šarmantnost je stvarno opipljiva pa je zato i spominjem toliko puta, a na kraju ću se recenzije ipak vratiti na onu 'zašto za Aldonu nitko nije čuo' priču. Recimo, ono što gospođica Nowowiejska nudi na ovom albumu puno je šarmantnije od mnogih mega hajpanih 'cool' izvođačica koje se u posljednje vrijeme provlače kroz medije. Aldonine pjesme ne zvuče sterilno - ona, da budem još jednom dosadno patetičan, svoje emocije nosi na rukavu i teško je ostati ravnodušan na ovu glazbu bez obzira na to što se nekome može činiti odbojnom ideja slušanja glazbe otpjevane na poljskom.