Sonic Youth The Eternal (5) Matador 2009.
Imaju 16 albuma, Otišli su od velikog Geffena malom Matadoru, ona je starija od njega, bubnjar visi na turneji sa roadijima, a sadašnja bas gitara je nekad svirala u Pavementu. Vole umjetnost, stvaraju je, ali vole i pojest burek i popit pivo. Osim ako im ga ne popiju Happy Mondays. Onda piju vodu.
Novakova ulica je jedna ugodna oaza mira koja se nalazi u blizini samog centra Zagreba. Pošto je slijepa ulica, gradski oci su je nekako uspjeli zaboraviti te se parking još uvijek ne naplaćuje tako da je krcata autima. Unatoč svemu, jutarnja šetnja kroz nju je popraćena šumom vjetra koji povija grane i bajkovitim cvrkutom ptica, rijetkom pojavom u blizini gradske vreve. Mir se narušava jedino radnim danima ujutro i popodne kada kreće neobična igra lovice za parking.
Oko 9 sati radni ljudi, stanovnici Novakove doručkuju i odlaze autima na posao van centra (valjda), te pritom prepuštaju mjesta onima koji dolaze raditi u centar grada. Izmjena mjesta stvara neku vrstu mirnog suživota i neverbalne komunikacije između stalnih i privremenih stanovnika ulice. U trenutku kada komunikacija pređe u verbalnu, obično završi prepirkom zbog zagrađivanja ulaza ili grebanjem auta. Za jednu ovakvu oazu mira, verbalna komunikacija i šteta po vozila je u odnosu na promet minimalna, što je iznenađujuće obzirom da je posrijedi ipak nekakva vrsta sukoba “nas” i “njih”, došljaka i domaćih, kako već hoćete.
Možda je blesavo uspoređivati rodonačelnike noise-a sa mirnom ulicom na rubu centra grada, u kojoj obzirom na sastav stanovništva vjerovatno nikad nije ni pušten Sonic Youth, ali ovaj pavičičevski uvod je potreban da se oda još jedno priznanje zalužnim starinama.
Jer kao što Novakova trpi generacije vozača te mijene stalnih i privremenih stanovnika, ali ostaje prvenstveno oaza mira, tako se i Sonic Youth načelno ne mijenjaju, ostaju mladi unutra iako se na površini nalazi sve više bora. Ali nisu bitne bore na površini, već one na srcu, a one se sudeći po “The Eternalu” još neko vrijeme neće pojaviti. Vrhunska predpenzijska trilogija “Murray Street”, “Sonic Nurse” i “Rather Ripped” je za bend sa takvim stažom na sceni uspjeh ravan osvajanju tri Lige prvaka zaredom od strane neke veteranske ekipe. Sjajnom tercetu dodana je sada i četvrta kruna. Zasluženo. “The Eternal” od početka do kraja teče ravnomjerno, prirodno, bez ikakvih padova koje uočavamo na većini albuma koje svakodnevno slušamo. U čemu je štos nečemo nikada saznati, ali ni ne trebamo. Dok god postoji par izvođaća ovog kalibra, budućnost glazbe i njena prirodna nadogradnja su u dobrim rukama. Tom Waits, Sonic Youth, Radiohead... sami nastavite niz, jer ovo nije kviz. Ovo je piramida velikih glazbenika koja raste sama od sebe zahvaljujući svojim temeljima.
Ono što Sonic Youth čini jedinstvenima jest da pod stare dane ne nastoje uskočiti na neki trendi vlak, ostaju dosljedni sami sebi, a povrh svega su još uvijek sposobni ostati utjecajan bend. Dan sa Sonic Youth je dan dobro proveden. Zato unatoč ovoj jebenoj krizi, "The Eternal" zaslužuje mjesto u kolekciji originala.