Pomrsimo im račune! - pozivao je pred lokalne izbore Rojs s jumbo plakata.

E pa sretna vam sredina radnog tjedna! Dan kada nećete čitati o novom albumu popularnog sastava Sonic Youth kojeg sam prošli četvrtak oko 19:00 sati prvi i zadnji put preslušavao zavaljen u kauču. Inače sam jedan od onih koji minuciozno priprema svoju post rock/Brian Eno/Four Tet/Jesu playlistu kako bi nakon posla mogao slinit po jastuku barem sat vremena. "The Eternal" mi je to priuštio iako mi toga dana spavanje nije ni bilo u planu. Ravno, pili, ravno, žmiri, ravno sat vremena krmio ko' beba. Nakon toga sam ga bio lijen ponovo slušati, a i već sam lagano spremao neku dosadnu nostalgičarsku diverziju. Čisto da odam počast bendu kojeg sam nažalost uglavnom propuštao iako to baš nije bilo moguće i preporučljivo.

Tako da ovo nije nikakvo mršenje računa provjerenim dokazima, već me samo malo sram što izbjegavam dužnost i moram izmišljat usputne priče. Vjerujem ostalim potlistašima da je SY dobar album i vjerujem da je potpuno opravdano tražiti ljepotu u svemu što snima jedan takav bend, ali ja se ipak nekako moram izvući…

Bez obzira što mi je obavezna lektira promakla u ključnim trenucima, ostalo mi je nekoliko lijepih sjećanja na moje skromno druženje sa SY. Pretpostavljam da vas moje uspomene ne zanimaju, ali mislim da imam slobodne ruke pošto je dobar dio Pot liste otišao na Primaveru i čini mi se da smo kum McGee i ja ostali sami do kraja tjedna. E pa baš super! Mislim da je on prisutan u skoro svakoj od ove tri drage SY uspomene.

1.

Album "A Thousand Leavs" je bio album mjeseca u trećem Nomadu. Aleksandar Holiga je završio tekst s: …Zaista, blago onima koji imaju sreću sazrijevati zajedno s njima. A za one koji ih ne vole takve kakvi jesu, nego ih cijene "po učinku", rečeno hladnom objektivnošću: "A Thousand Leavs" je najbolji Sonic Youth album. Preporuka ko' strvena za mene. Naravno, bio je to preveliki zalogaj za bivšeg metalca pa je trebalo proći neko vrijeme za privikavanje. Točnije, nakon nekog predavanja na prvoj godini faksa krenula je neka spika o glazbi i ja sam završio u studenskom domu Moša sa nekim šibenčaninom (Yeah! To je bio naš šarmantni The Džikson – LaMario McGee. Ukoliko netko spomene Gaydreaming ili Gaykauboje u komentarima osobno ću to izbrisati jer imam administratorsku dozvolu za to ho ho ho) koji je izgledao kao Neil Young iz "Zuma" faze (Ozbiljno. Mislim, malo si nosom jači od Neila, ali duga masna kosa, pogled… ok, ok... možete spomenut Gaydreaming. Boli me kita). Uglavnom, lik me pita što slušam, a ja da ispadnem kul kažem da sam nedavno kupio "A Thousand Leavs". On me mutavo pogleda, okrene se i pusti upravo taj album. Fora je što sam tek taj dan prvi put skužio da je "Hits Of Sunshine" nešto što bi mi u bliskoj budućnosti moglo biti zanimljivo. Ostalo je povijest... Vezano za nas dvoje, a ne za SY.

2.

Ponovo on! Mario McGee je na Radio Studentu nekoga zamjenjivo vikendom. Ili je jednostavno dolazio puštati glazbu kako bi ispunio neku rupu (Vau! Onda je taj radio imao uživo program i nedjeljom!) Uglavnom, onda smo već bili cimeri. On je otišao na tu nedjeljnu šihtu, a ja sam ostao mamuran ležati na kauču. Sjećam se da je pustio "The Diamond Sea" koju sam ja nakon toga slušao još sedam dana u komadu. Opsesivno. Poslije mi je rekao da mu se nije dalo puštat glazbu pa je namjerno puštao duge stvari.

3.

Vip In Music 2007. Nisam nikada bio veliki fan, ali gledati ih iz 178. ili bilo kojeg reda sasvim je svejedno. Ježiš se s bilo koje udaljenosti. Nakon što sam vidio kako Kim i starija banda iz benda skaču po stageu odlučio sam da se nikada neću žaliti ljudima s onim tipičnim: A ono, stari se. (Pobogu mlad sam! Što imam kukati). Iako sam to danas nesvjesno više puta rekao Anti Perkoviću kada me pitao što ima novo na indie sceni. Klopka pitanje! Nisam se snašao.

Sutra ponovo "The Eternal" iako mi nije jasno kako s obzirom da mi šefinjo Emir prije odlaska na Primaveru nije pustio tekst za objavu.

E još da vam i linkove pustim… ajd na Google ili na tuđe recenzije.

(Kume sori što te konstantno eksploatiram. Popio sam malo medice pa...)

Na terasi u Čaničevoj. Prvi cimerski stan. Par dana prije napada na WTC tornjeve. Ne slušamo SY, već gledamo tete kako izlate iz tvornice nakon posla (doduše ja imam izraz lica kao da sam pred zgradom vidio našeg ondašnjeg susjeda Jasenaka Houru).