Sonic Youth imaju posebno poglavlje u mojoj knjizi jer bend je to koji mi je, da to kažem što patetičnije mogu, pomogao da preživim srednju. Naravno, nisam ja imao što preživljavati srednju, niti sam bio crnac iz geta, niti sam bio dijete bez oca sa majkom na heroinu. Bijel, kućevlasnik, sa oba zaposlena roditelja kojima je jedini porok nikotin, živio sam u maloj, mirnoj sredini koja bi se nedavnoga rata sjetila svakih par godina kada bi došao red na nekakve izbore.

Uz ovakvu okolinu još sam imao i ekipu, grupu pravih prijatelja pokazat će se kasnije za cijeli život, zbog koje mi se svaki dan činio ugodnim i sigurnim. Kvragu, fali nam samo žuti kombi da budemo kao ekipa iz "Little Miss Sunshine", iako sam siguran da bi se potukli dok bi se dogovorili tko bi bio Grandpa.

Dakle kada spominjem preživljavanje definitivno ne mislim na ono egzistencijalno, već na emotivno. U tim godinama treba pronaći ravnotežu, treba shvatiti sebe, sagledati nekakvu budućnost i pomiriti se sa svijetom koji te okružuje. Ni obitelj, ni ekipa ne mogu to napraviti za tebe. Možda ti mogu omogučiti lakšu situaciju za šut, ali ti si taj koji ga mora zabiti.

Introspekciju olakšava glazba. Bar se meni čini da je 90% ljudi sa kojima sam došao u nekakav kontakt rješenje našlo u glazbi. ''Music is my only friend'' rekao bi Jim Morrison, ''Muzika je zvukovni ekvivalent ljubavi, njezina materijalizacija i dezintegracija'' rekao bi Leo Vidmar. Ovaj drugi citat djeluje mudrije, ali vjerujte to je samo zato što njegov autor ne hoda usred ljeta uokolo u crnim kožnim hlačama. Niti guta meskalin svaki dan.

Ali obojica su u pravu u jednome. U trenucima kada nam mir ne mogu pružiti najmiliji, niti oni za koje bi htjeli da su nam najmiliji, kada se čini da za probleme nema riješenja, odjednom u priču uskače glazba i sve sjeda na svoje mjesto.

Iskreno, ni najmanje me ne zanima osoba koja nema ovakvo iskustvo, bilo da ga je stekla slušajući Gibonnia, Sonic Youth, Radiohead, Laurenta Garniera, Perfect Circle ili My Bloody Valentine. Osoba koja nije u stanju upasti u trans samo pričajući o trenutcima u kojima se naježi zbog jedne dionice jedne pjesme, po meni uopće nije u stanju osjetiti što je to biti živ.

Meni osobno Sonic Youth podario je previše takvih trenutaka, zbog čega sam ih dugo vremena smatrao najvažnijim bendom u životu. Dok nisam dovoljno odrastao/ostario da priglim Younga. Sonični su danas više uspomena, prijatelj s kojim se čujem za rođendane i Božić, ali kojemu ću vječno biti zahvalan što je bio uz mene kada je trebalo. Jer tome pravi prijatelji i služe, zar ne.

Naravno, svjestan sam kako bi da je splet okolnosti bio malo drugačiji neki drugi bend bez problema upao na njihovo mjesto. Ali to je sada već kvantna fizika, a nju ostavimo za novu sezonu ''Losta''. Jer pripadali onima koji vjeruju da je život splet okolnosti, ili pak onima kojim misle da se sve događa sa razlogom, isto vam. Pravu istinu nećete saznati nikada, ali neko vrijeme imat ćete bar uspomene.

Pa evo njih par.

Ponosan sam što sam dijete 90-ih iz mnogo razloga, a jedan od njih je i što smo zadnja generacija razigrane mladunčadi koja je umjesto pred monolitom visila na svježem zraku. Nešto kasnije počeli smo slušati glazbu, ali bi se i namučili dok bi došli do nje. Danas si jedan klik udaljen od svih mogućih informacija. Još te sa svih strana bombardiraju mišljenja i savjeti, nemaš pojma za čim bi se okrenuo. A prije desetak godina vapio sam za mišljenjima i savjetima. Da mi je susjed umjesto ploča Simona i Garfunkela brijao na Marushu, vjerovatno danas ne bi pisao ode vlastitom egu, već bi sjedio pred telkaćem, pušio joint i pokušavao zaboraviti da sutra moram raditi kako bi i dalje mogao sjediti pred telkaćem i pušiti joint.

I tako su moji korijeni postale ploče Zeppelina, Stonesa, Dylana. Ono, lektira. Ali jedno sam shvatio, dok su moji prijatelji pažnju zadržavali na njima, ja sam kopao i kopao, zaljubljivao se u Allmane, Who, Creedence, Skynarde. Imao prvi susret sa Neilom. U potrazi za novom glazbom počeo upoznavati ljude sa nekakvim čudnim kazetama na kojima su pisali smiješni nazivi poput Dinosaur Jr., Flaming Lips, Fugazi, Pixies i da, Sonic Youth. Nazivi koje Gall, Glavan, Vrdoljak i ostali Goebbelsi glazbenog piskaranja nikada nisu spominjali.

Sjećam se slušanja opskurnih talijanskih postaja ne bi li čuo novu pjesmu PJ Harvey i Portishead. Sjećam se svih mogućih časopisa koji su se gutali u potrazi za Informacijom. Sjećam se i kako sam odbio kupiti prva dva broja nekakvog Nomada jer mi je puna kapa bila hr tiska, Heroine i garaže, Feral Musica i Doorsa. I kako sam se predomislio kod trećeg broja jer je na naslovnici pisalo Sonic Youth. Da, unutra je bila recenzija ''A Thousand Leaves'' koju je Draž neki dan spomenuo, i da, više nikada nisam propustio Nomad. Bar ne dok je Lazić bio urednik, isti taj Lazić koji je, uz Billa Simmonsa, stilom pisanja ostavio najveći trag na moju ne(de)-formiranu personu.

Ima jedna scena u Diplomcu, u pozadini sviraju Paul i Art, Dustin leži kraj bazena u smiješnim kupaćima, i tupo zuri pred sebe kako to samo mladi čovjek koji ne zna što sa sobom može. U mome slučaju to izgleda ovako – ja sjedim na balkonu, pogled je uperen u more, i samo tupo zurim pred sebe kako to samo mladi čovjek koji ne zna što sa sobom može. U pozadini svira ''Diamond Sea''.

U jednom trenutku odlučio sam da je dosta besciljne zajebancije, da ću život proživjeti tako što ću pisati o glazbi. Mlad i naivan, mislio da čovjek može živjeti od pisanja recenzija, a bez Krušaka i Jabuka. Kao svi naivci koji misle da ljubav važnija od dobrog obroka svaki dan na stolu. Uglavnom, umjesto da pušim travu svaki dan i da visim po ulici kao meta raznim negativnim životnim filozofijama, odlučio sam pušiti samo vikendom. Počeo sam čitati knjige, otkrio meditaciju. Umjesto OOOOM OOOOM i fokusiranja na točku na zidu, pravilno sam disao svih 70 minuta ''Daydream Nationa''.

...cause its getting kind of quiet in my city head/takes a teen age riot to get me out of bed right now...

Koliko puta je onaj jeftini Phillips progutao traku sa ''Sister'' na A strani zbog premotavanja druge, na kojoj pojma nemam što je više bilo. E zato su mi uvijek bili draži albumi duži od 45 minuta, nisi se trebao misliti što ubaciti na B stranu. Kupiš kazetu od 60 i snimiš album na obje. ''Dirty'' mi je i dan danas pojam za to, savršen omjer, 30 + 30 minuta, prvih 8 stvari stane na jednu stranu točnu u sekundu, i onda, kako sam bio blagoslovljen sa onim kazićem što odmah vrti drugu stranu bez da manualno interveniraš, za par sekundi sve se nastavlja. Ah, tehnologija, što bi mi bez nje.

Na školske torbe se uvijek pisalo imena omiljenih bendova, a kako su u modi počele biti one vojne koje su očevima ostale iz Garde, imao si mjesta za pisati romane. Dva imena pisana fontom 48 odskakala su, odmah ispod Aretha Franklin pisalo je Sonic Youth. Uokolo su manjim slovima prostor simetrično ispunjavali Stooges, Creedence, Pixies, Majke. Kada danas pogledam ovaj popis, ta imena su tu bila sa razlogom jer sve ove stvari su me udarale poput uragana, prvi puta čuti nešto od ovoga bilo je kao ono kada je Sam Neil prvi put vidio brachiosaurusa u Jurskom Parku. Slabost, vrtoglavica. Orgazam.

Izabrati jednu stvar od Youtha za ponijeti u grob nije lako, ali kada bi morao birati jer ću recimo u protivnom do kraja života morati gledati po jedan film Keanu Reevesa tjedno, mislim da bi izabrao ''Mote''. Nikada neću zaboraviti prvi put. Sjedio sam u sobi, na podu, slušao prvi puta ''Goo'' i kada je ''Mote'' došla na red otvorila su se vrata percepcije. Kako netko može od dvije gitare, bubnja i basa napraviti tako nešto? Poželio sam urlati, kao da sam otkrio lijek za rak. Ili kao da mi je netko rekao kako će HDZ i nakon 20 godina biti na vlasti u Šibeniku. Onaj ukleti, bestežinski vokal Lee Ranalda, kao totalna suprotnost Thurstonovoj toplini, onaj Shelleyev uvijek savršen ritam koji veze nema sa ničim do tada u rock glazbi, međuigra dvije gitare u urbanoj paranoji, da bi sve završilo velikim praskom buke, zaštitnim znakom benda. ''Mote'' je bio život, komprimiran i zatvoren na te četiri minute tanke, crne trake. Trake koja je svaki tren mogla biti zgužvana, eto da iskoristim i tu jeftinu metaforu.

Sonic Youth za mene nisu običan bend. Iako im ovaj najnoviji album nije naročito dobar, ja o njemu ne mogu reći ništa loše. Objektivnost je danas ionako mrtva, ma u pisanju u ovakvim stvarima uvijek je i trebala biti. Jer u ovo vrijeme danas kada mišljenje ne znači ništa jer ga jednostavno ima previše, jedino što čovjek može je dati komadić sebe drugima. Ako ste stigli do ovdje, kudos.

Znači, ''Eternal'' je tek još jedna u nizu ploča koja ne donose ništa novo, koja na ovaj ili onaj način samo vrti istu formulu definiranu sredinom 90-ih, kada je bend progresivne pokušaje ostavio za off projekte. Od tada Sonic Youth funkcionira kao obitelj, a ne bend, i tako se prema njima i odnosim. Znate one ljude koje viditi samo na svadbama i sprovodima? I onda kada ih vidite osjetite želju da ih vidite češće, ali znate da je to nemoguće jer život je tako jebeno kratak?

Svaki puta s guštom nabavim novi album, par puta ga poslušam i bacim smiješak od uha do uha jer vidim da je sa starim prijateljima i dalje sve u najboljem redu. Vidim da i dalje uživaju u tome što rade, da im je još uvijek drago naći se zajedno i svirati. I tu se definitivno ne radi o ispunjavanju ugovorne obveze. Niti se ikada radilo, da se ne bi neko sada pozvao na Geffen. Ova ekipa jednostavno je izgradila status koji joj omogućuje da radi što voli i da to bude dostupno javnosti po kratkom postupku. Da nisu veliko ime, siguran sam da bi našli vremena u svakodonevnom životu za nekoliko proba tjedno.

To je i poanta Sonic Youtha danas. Životna lekcija je kao i uvijek ironična – bend koji se uvijek smatrao art i alternativom, danas je važan prvenstveno zbog toga duha rock n rolla, a ne nekakvih velikih poruka. Ostati zajedno, uživati u tome što radiš, biti svjestan svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Možda su nekada i imali glavu u dupetu i bili genijalni, ali s vremenom su shvatili da je bolje glavu imati na ramenu i biti običan.

Ne voljeti ''Eternal'' jer te ne inspirira i jer ti je dosadan, to je ok. Ne voljeti ''Eternal'' jer misliš da se bend odavno trebao raspasti je glupo. Isto kao što je glupo i pljucati Stonese jer su mumije koja samo misle na lovu. Isto kao što je glupo pljucati Pitchfork jer nema ukusa. Uvijek treba stati i sagledati širu sliku. A ako to nisi u stanju, onda ti možda ne bi bilo zgorega posvetiti se malo introspekciji i meditaciji. Ako trebate zvučnu kulisu za takve situacije, moj savjet je da posegnete za bilo čime što potpisuju Experimental Lee, Jet Set Kim, Trash Thurston i No-Star Steve.