Popularnost tuareške glazbe, tog pustinjskog bluesa, je pomalo teško razumjeti. Od kada je Ibrahim Ag Alhabib svoju električnu gitaru spojio s ritmovima i pjevanjem prisutnih u tradiciji ovog pustinjskog naroda i na taj način započeo priču o Tinariwen, svijet world music glazbe se promijenio. Svijet je malo-pomalo otkrio jedan potpuno novi zvuk, Tinariwen su neprikosnoveno postali jedan od najboljih world music izvođača, a svoju su popularnost dobili i Terakaft, Tamikrest , Bombino pa i Etran Finatawa. Koliko god se na prvo slušanje činilo da svi ti izvođači zvuče isto, rijetko tko se usudi prigovoriti im na neinvetivnosti i repetitivnosti. Jednostavno, ima nešto magično u načinu na kojem Tuarezi stvaraju svoj blues, a kada se malo dublje uđe u zvuk pojedinih izvođača, lako se shvati da o kopiranju jedni drugih nema previše govora.

No, bez obzira na svu različitost koju nose u sebi, ne može se pobjeći od činjenice da je ipak sva sila tuareških izvođača koji se pojavljuju posljednjih godina uglavnom 'zarobljena' u sličnom stilu. Gitare, udaraljke, bas, repetativni vokali, pljeskanje, čuveni krikovi stvarani palucanjem jezika. To je uglavnom to. Naravno da se pronađe tu i drugih instrumenata, ali osnova se rijetko, ili gotovo nikada, ne dira.

U čemu je tajna uspjeha ove glazbe? Zbog čega se i dalje oduševljavam nekim novim tuareškim izvođačima iako se u njihovom izričaju, kako već napisah, ne krije previše inventivnosti? Odgovor na ovo pitanje je i lako i teško dati. Teško ga je dati jer se glazba ipak osjeća, a ne baratam toliko dobro riječima da bih mogao sve svoje osjećaje prenijeti na papir/monitor. S druge strane, lako ga je dati jer je dovoljno malo raslojiti sintagmu 'pustinjski blues' i dobiti barem nekakav odgovor. Sama pustinja, nepregledni i jednoličan kraj s minimalno flore i faune mora ostaviti trag na ljudima koji žive u njoj. Teško mi je zamisliti kako izgleda jedan dan, a kamoli cijeli život, proveden u takvom okruženju, ali mi je s druge strane nekako jasna ta ljubav koju prema pustinji imaju Tuarezi. Svaki glazbenik iz tog kraja ima barem jednu pjesmu koja u svom nazivu ima riječ 'tenere' (pustinja, ali ne bilo kakva, nego jedina 'prava' pustinja, u stvari najgrublji dio Sahare), a vjerojatno u cijeloj toj ljubavnoj priči bitnu ulogu ima i nomadski način života - koliko težak radi neizvjesnosti, toliko vjerojatno i lijep radi slobode koju nosi.

S druge strane, bila to tuareška ili pustinjska, glazba koju tuareški izvođači sviraju (barem oni koji su predmet ove priče) je blues. Sjeta i bol. To su prvi pojmovi koji mi padnu na pamet kada mislim o bluesu. Sjeta za nekim ljepšim vremenima i bol proživljavana radi nepravde/načina života/smrti/nečeg drugog. I koliko god su berači pamuka u Americi imali razloga za opjevavanjem tih pojmova, toliko ih imaju i Tuarezi. Naime, kada bi se išlo gledati povijest ovog naroda, onda bi se pričalo o mnoštvo ratova koje su oni morali proći u borbi za svoju slobodu, svoj način života koji im ni danas nije omogućen. Nisam potpuno upućen u cijelu povijesnu priču pa neću u nju dublje ni ulaziti, ali činjenica je da su ratovi u koje su Tuarezi uključeni događaju iz deseteljeća u desetljeće. Tome im svakako ne pomaže činjenica da nikada nisu dobili svoju državu (nisu je previše, koliko sam upućen - ispravite me ako griješim, ni tražili jer su oni ipak posvećeni nomadskom životu, a ne državotvornosti) pa u geopolitičkom poretku pripadaju Maliju, Nigeru, Libiji, Alžiru te Burkini Faso, a ima ih i u Nigeriji. Znate i sami koliko se tamo ratova tako reći oduvijek događalo.

Onaj posljednji, aktualni, događa se u Maliju u kojem sve veću ulogu u državi imaju islamski fundamentalisti koji su odlučili potpuno kontrolirati sve segmente života. Osim što su zabranili svaki vid zabave, pa tako i glazbu (mnogi su Malijski glazbenici predvođeni Salifom Keitom digli svoj glas protiv toga, ali i svog drugog zadiranja u tradicionalne načine života tamošnjih naroda), pretendenti na vlast su se obrušili na Tuarege protiv kojih su krenuli u krvave obračune. Mnoštvo je Tuarega izgubili svoje živote, još više ih je moralo napustiti svoje domove, a sve to na neki način prolazi nezapaženo, barem u svjetskim okvirima. Nama je ipak puno važnije održavati banke na životu nego se posvetiti zaustavljanju rata u ne toliko dalekom susjedstvu. No, svijet je licemjeran, Nobelova nagrada za mir se dodjeljuje Baracku Obami i Europskoj uniji, pa je teško očekivati da bi netko izvana mogao pomoći svim tim izbjeglicama i stradalnicima.

Kada je to već tako, onda su se tuareški glazbenici okupili oko ideje pomaganja svom narodu. Kako je dobar dio njih već na razne načine sudjelovao u ranijim sukobima (više-manje svi članovi Tinariwena su ratovali, isto tako i Bombino, a vjerujem i drugi o kojima ne znam previše), tako su i ovaj put osjetili poriv za pružanjem pomoći. Je li netko (opet) uzeo oružje u ruke ne znam, ali znam da je 12 izvođača sudjelovalo u kreiranju kompilacije "Songs For Desert Refugees".

Već sam naziv kompilacije jasno daje do znanja koji joj je cilj - sav prihod koji se skupi od nje odlazi humanitarnim udrugama koje pomažu tuareškim izbjeglicama, a popis izvođača jasno govori da se radi o prvoklasnom albumu. Svi su tu - neprikosnoveni Tinariwen; igrači prve lige Tamikrest, Bombino, Terakaft, Toumast, Etran Finatawa; nove snage Amanar, Tadalat, Ibrahim Djo Experience, Nabil Baly Othmani; igrači s klupe Faris, Tartit. Dobar dio njih je za ovu kompilaciju ponudio do sada neobjavljene pjesme, neki su se predstavili live ili novim verzijama starih, a ima i onih koji su prisutni s pjesmama s nedavno objavljenih albuma.

Svi su se izvođači predstavili u najboljem svjetlu tako da se teško može naći kakav pogrešan korak u ovih 66 minuta glazbe. No, neke vrhunce albuma ipak trebamo izdvojiti. To je odlična pjesma grupe Tinariwen "Amoud Idraout Assouf d'Alwa" koja do sada nije bila objavljena. Etran Finatawa rasturaju s "Gouma", a od novih snaga su najviše pažnje zaslužili Amanar s "Tenere" skinutoj s jako dobrog nastupnog albuma "Alghafiat". Ipak, pravi je vrhunac furiozna, 13-minutna live verzija Bombinove pjesme "Tigrawahi Tikma" kojom se ovaj virtuoz još jednom potvrdio kao pravi predvodnik novog vala tuareške glazbe.

"Songs For Desert Refugees" je sjajan album koji vas vodi u tuareški svijet. Šteta je samo što je povod njegovog objavljivanja ovako tužan, no s njim su Tinariwen i ekipa barem ukazali na aktualne probleme svog naroda. Do mene je vijest stigla, a možda će i do vas.