The Mothership Orchestra Song For You Silos 2010.
Kada mi je Emir prije nekih mjesec dana uvalio ovaj album za recenziju, nisam bio oduševljen tim postupkom. Rekoh tada sebi u bradu 'neće meni ovaj medvjed šefovati, imam ja na lageru dovoljno opskurnih američanskih kantautora, što ću gubit vrijeme na neke balkanjerose', ali šef je inzistirao da se radi o albumu koji će mi se svidjeti jer je u americana štihu.
Sad, reći za neku glazbu da je u americana štihu je kao da kažete da Papa sere u šumi. Pa naravno, što drugo. Mislim, glazba - to je Amerika. Znači, nije mi prodao ploču tom jeftinom dosjetkom, ali spletom okolnosti koji uključuje winamp, play i dobre, stare Technicsove zvučnike, prvi album grupe iz Požege prodao mi se sam.
"Govori bre srpski da te ceo svet razume" kaže legendarna izreka, a za ovu priliku važne su nam riječi srpski i svet. Odnosno, ova prva nam je važna samo da bi zemljopisno mogli svrstati The Mothership Orchestra kao bend koji je slučajno iz Srbije, a isto tako je mogao biti iz Škotske, Nove Engleske ili Papua Nove-Gvineje.Riječ svijet puno nam je važnija. Naime, ona je idealna za opisati zvuk ovog benda koji je – svjetski. Sad bih ja mogao ići u širinu i nabrajati svu gomilu bendova iz susjedstva koji su svjetski, ali neću. Izdvojit ću samo Jarbole koji su svojim miksom pametnog popa i post-punk artizma snimili savršene ploče u rangu s najvećim imenima britanske i američke scene, te Rebel Star koji plivaju u country vodama americane kao da voze kombajne po Idahu, a ne po Vojvodini.
TMO na prvijencu pak ne zvuče kao išta što ima veze s americanom, već kao rani britanski folk tipa Fairport Convention ili Steeleye Span (u bržim stvarima), odnosno kao Pentangle (u jazzy momentima), odnosno kao Nick Drake (u baladnim trenutcima). Više od svega na ovu scenu vuku maglovitom atmosferom, ali i specifičnim vokalom pjevača Lazara Šijaka čiji engleski ima totalni brit prizvuk, što nije nikakvo čudo kada znaš da čovjek sklada na engleskom i da živi tamo. Govori bre engleski da te ceo svet razume.
Kada pjesme i odskaču od ovog temelja, Lazarov vokal je taj koji ih uvijek vraća u keltski svijet, što će nesumnjivo mnogima biti i glavna zamjerka zvuku ovog benda – moderni aranžmani i glazbena rješenja jednostavno kao da žive na nekoj drugoj razini, dok vokal sa svojim izgovorom, pjevanjem i uopće rasponom kao da dolazi iz nekog drugog vremena.
Što se glazbe tiče, njenu osnovu čine orkestracije kakvih se ne bi posramili ni Delgadosi ili Tindersticksi. U najambicioznijim trenutcima kreću se čak do zvuka većeg od života jednih Waterboysa, u kojem se sudaraju gitare, violine, harmonike i taj čudesni intrument zvan melodika. Mislim, zna tu biti na trenutke i više od deset instrumenata, koje uz 6 stalnih članova svira još toliko gostiju.
Radi se o materijalu koji je pun života i ponosa, materijalu koji bez problema skače od spomenutih britanskih livada do kabaretskih šansona koje odišu Parizom (le kupus!) i tako hop hop sve do zadimljenih barova New Orleansa. Fascinantno je kako netko u isto vrijeme može složiti ovakav zvučni zid, a da pritom ni u jednom trenutku ne ispadne iz prirodne uloge malog, obiteljskog benda kojega možete zamisliti kako svira u obližnjem klubu.
Ako ćemo šarati po materijalu, uvodna "All Things Are Goin' To A Happy End" nakon klavirskog uvoda eksplodira u genijalnim Delgados aranžmanima ispod kojih se vrti Richard Thompson u najboljem izdanju. Nakon čega slijedi ''You're Amazing'' koja nije ništa drugo nego Tindersticksi na steroidima zvanim slatki zvuk Memphis soula, tim neodoljivim trubama i saksofonima.
''Come Home'' kao da je ovog trena izašla iz birtije u New Orleansu, lagano pripita i puna ljubavi, spremna zagrliti svakog čovjeka dobre volje i otpratiti ga do doma. Sljedeće tri pjesme i završna ''Dare You'' (o da, čujem tu i tragove Poguesa) sjajne su kombinacije keltskog zvuka, indie aranžmana i osjećaja za pop melodiju, a između njih smještena su dva prekrasna trenutka stopljena u jedan. ''Then She Kissed Him'' i ''To Love You'' imaju sve do sada navedeno, ali na jednoj gotovo pa sadcore razini koja cijelom materijalu daje posebnu draž.
Uostalom, umjesto da je tu previše pričam o ovom sjajnom materijalu, bolje vam je otići na stranice pop magazina Popboks, gdje možete skinuti album besplatno i slušati ga koliko vam drago. Tada sami odlučite da li vam srpski britansko-engleski ide na živce, da li vam vokal i glazba sjedaju u cjelinu i uopće da li ste fanatik možda najljepšeg razdoblja britanske pop glazbe. (O tekstovima uopće ne pričam jer ih još nisam ni dešifrirao, niti mi je u ovoj fazi odnosa s materijalom to i potrebno – svi ovi zvukovi i emocije sasvim su dovoljni za iskreno oduševljenje).
Ja samo mogu ovom prilikom zahvaliti Lazaru što sam zadnjih dana ponovo izvukao Fairport Convention iz ladice, što sam skužio da su Pentangle zapravo totalno originalan i prekrasan bend i što svaki slobodan trenutak visim na WWOZ (dobro, za to je dijelom zaslužan i Treme i Kreha s belgijskim vaflima). Ono, ako ikada budem imao svemirski brod, TMO će definitivno biti među imenima između kojih ću birati kako ću ga nazvati.