Prvo što će čovjeku koji posegne za novim albumom Prljavog Billa Callahana upasti u uho je činjenica kako je ovo upravo to što piše da jeste - još jedan Callahanov album. Malo "aranžiraniji", nježnijeg zvuka, čak bih rekao bogatijeg (prijatelj Emir bi još dodao "prpošnijeg") da u Callahanovom slučaju to nije poput isticanja kako Slovenija ima more a Mađarska nema. Mislim, nemaju ni jedna ni druga ako ćemo biti pošteni. Tako da sve te neke navodne razlike jednostavno ne postoje, od prvoga Smog izdanja do ovoga danas pod punim imenom i prezimenom, ovo je uvijek isti čovjek. Koji doduše raste emocionalno i intelektualno po pogledu na život, ali koji stilski, poetski, uvijek ostaje onaj isti pjesnik lagane metafore, vinjete na rubu toka svijesti, jednako ukopan u sanjarenje i stvarnost, te uvijek spreman na direktan i jezgrovit obračun riječima sa najtežim životnim situacijama.

 

Njegov vokal pak stoji prije i iznad svega, dostojanstvenost i zen koje priziva boja njegova glasa ponekad su sve što vam treba, i prava istina je da ni glazbena podloga ni tekstovi nisu toliko bitni da se zakačite za Callahanovu glazbu koliko ta terapija utopijom koju boja njegova glasa priziva. Praktički, čovjek spada u onu kategoriju vokala koji vam mogu recitirati telefonski imenik a da mislite kako se radi o najboljoj pjesmi na svijetu.

Također, dosadašnjim radom Prljavi Billy upada i u rijetku kategoriju izvođača koji jednostavno nisu u stanu promašiti dok god se drže svojih okvira. Dakle, samo u slučaju radikalnih eksperimenata sa zvukom i žanrom Callahan može snimiti ploču za koju će netko tko ga je prije čuo reći da nije nešto. Međutim, dok god je u ovim klasičnim singer/songwriter vodama, dok slaže pjesme oko gitare i nekoliko riječi naškrabanih na papiru, za njega nema zime. A ni za nas koji ga slušamo.

Na pamet mi pada samo još John Darnielle kao glazbenik koji može svake godine praktički snimiti jednu te istu ploču, a uvijek zadržati takvu razinu kvalitete da netko tko stvarno sluša glazbu može bez problema razlikovati album od albuma, nešto slično kao oni tipovi što kušaju vino i mogu istu sortu podijeliti po godinama. Dođe mi da spomenem i Cavea kao nekoga tko drži takvu razinu kvalitete, ali osim sada po violinama, teško je naći ozbiljnije autorske poveznice. Cave stvara čisti stil, dok Billu stil služi tek jedno od sredstava izražavanja. Cave pliva srednjom strujom, Bill zna samo za svoj tok.

Još jedan mit koji vlada o Callahanu je taj o depresivnom podtekstu njegove glazbe. U kontekstu novog albuma da se iščitati kako je nakon prethodnog "Woke on a Waleheart" koji je bio skoro pa veseo, ovaj opet bliži temama kojima se autor bavio još dok se potpisivao sa Smog. Međutim, istina je da su njegove teme često uključivale smrt i uopće kraj, bilo jednog životnog puta, bilo ljubavne veze, bilo samoga života. Isto tako je istina da Callahan nikada taj kraj nije smatrao ničim depresivnim. To su samo teme koje kod čovjeka izazivaju određenu nelagodu, ali način na koji ih on obrađuje nije ništa drugo nego pozitivan i racionalan. Sukob sa demonima umjesto besciljnog sljedbeništva istih.

Praktički, možemo se vratiti na početak i tvrdnju da je jedino u nešto bogatijim aranžmanima, dakle orkestracijama a povremeno čak i puhačima, ovo drugačija ploča. Ali zamislite da sutra Callahan uzme pjesme sa ranijih genijalnih albuma kao što su "Knock Knock" ili "Dongs of Sevotion", te im doda malo studijske čarolije. Zar će to biti drugačije pjesme? Neće, jer osnova svega i dalje je spori, ugodni ritam, dovoljno pokretan da se preko njega valja vokal, i to ne pričom nego ipak pjevanjem, uz pratnju minimalističkog prebiranja po žicama.

Pjesme poput "The Wind and the Dove" i "Too Many Birds" bez problema mogu se naći na nekom od ranijih albuma (s tim da je ova potonja prava ljepotica, igra riječima i ritam Callahanove poezije dostojni su neke Cesarić-Tadijanović zbirke), a "Jim Cain" i "Rococo Zephyr" stilski bi legle čak i na najranije mu lo-fi pokušaje. Samo da im skinemo poneku violinu, jasno.

Tako da umjesto neke priče o obogaćivanju zvuka kako bi se stekao neki plus kod nove generacije slušatelja, ili pak kako bi se pokrio nedostatak ideja, ono što treba prije svega istaknuti je kvaliteta materijala koji ovako dobar i razigran nije bio još od prekrasnog "Supper" albuma. Da, taj je stvarno super. Ali kao što smo već napomenuli, možete ubaciti sve njegove albume u jednu kutiju, staviti povez preko očiju, izvući samo jednoga i šanse su ogromne da ste izvukli remek-djelo autorskog rocka.

Možemo zaključiti kako su dani inovacija i istraživanja završili, ma što netko bio spreman reći na račun novoga ruha. I ovim najnovijim albumom, bez obzira na situacije koja su dovele do nastanka pjesama, Callahan prije svega uživa u plodovima dosadašnjeg rada, ponavljajući istu formulu uspjeha koju je odavno pronašao. Dok je tako, nema šanse da od njega čujemo loš album.

http://www.myspace.com/toomuchtolove