Zeznuto je pisati recenzije bendova u kojima sviraju prijatelji, još je gore pisati recenziju posljednjeg albuma nekog benda, a najgore je pisati takvu recenziju kada je posljednji album odličan kao što je to “Solution to Reality”. Hype na društvenim mrežama (“u regionu”, je li), sjeta i melankolija jer su izdali najbolji materijal u karijeri a znaš da nema dalje, veselje zbog dobre muzike... sve se to miješa. Oprostit ćete mi zato na određenoj subjektivnosti.

Hemendex su u pet godina postojanja prošli put od prilično tvrde i brze elektronike, darkwavea i synthpunka pa do čistokrvnog, popastičnog i Italo discom inspiriranog synthpop-zvuka od kojeg bi mnogi mogli dobiti dijabetes. Uvijek su tu negdje titrali i post-punk i new wave, ti su elementi preživjeli žanrovsku tranziciju. No uz sve to nabrajanje natruha žanrova koji se čuju u njihovu zvuku, uz cijelu tu “oživimo osamdesete” spiku, čini mi se danas, a činilo mi se i kada sam prvi put zavrtio “Reset 1”, da su Hemendex prilično jedinstveni i jednostavno totalno jebeni. Sada imaju i album koji je skoro bez pogreške.

Album počinje hitom, hitčinom. “Faith in War” je pjesma koja gotovo ima potencijala da se zavrti na Anteni (samo to ne!). Ali ono što je bitnije od tog hita je činjenica da ga slijedi još osam pjesama podjednake kvalitete. Imamo tu fora melodije na synthevima koje slažu Oleg i Dino, uvjerljivo Narančino pjevanje (ovaj put potpuno ogoljeno, većinom bez sintetičkih efekata) koje nikada nije tako dobro zvučalo, odlično složenu ritamsku pozadinu (bas ima vrlo organičku teksturu) i suptilne, ali sofisticirane aranžmane. Općenito Hemendex ostavljaju dojam benda koji zna što želi snimiti pa ima i znanje i ideje za to napraviti bez upadanja u nekakvu jednoličnost. Strukture pjesama tipične su za pop, relativno jednostavne i bez iznenađenja, ali to u ovom slučaju nije loša stvar. Nije loša stvar jer atmosfere i ritmovi ubijaju što je u ovakvoj glazbi ionako najbitnije. Neće vam se dogoditi da pomislite “sve im pjesme zvuče slično”.

Veliku ulogu na ovakvim albumima znade odigrati i krivo odabrana produkcija, no i taj je aspekt ovdje baš bez zamjerke. Nema osjećaja da ritamska pozadina guši sve ostalo ili, obratno, da su sintesajzeri i ostali zvukovi previše naglašeni. Odrađeno vrhunski.

Što se tematike i općeg dojma tiče, ironično mi je da pjesme na ovom albumu djeluju mračnije i tjeskobnije nego bilo što drugo što su do sada snimili budući da su ranije, na papiru barem, imali zliju glazbenu pozadinu. Sporiji, ušećereni pop über alles. “Solution to Reality” je zapravo prilično melankoličan album, album koji kao da je pomiren s činjenicom da svijet nije ni crn ni bijel već zaogrnut sivilom. Ali kroz to se sivilo i kroz taj se urbani spleen ponekad probija i svjetlost: male, sitne svakodnevne pobjede (naslovna “Solution to Reality” u tom je pogledu gotovo optimistična). Ako je black metal idealna podloga za trčanje kroz šume i planine, onda je ovaj album kao stvoren za kasnonoćno lutanje pustim ulicama velegrada. Kao stvoren za lagano njihanje i promišljanje o besmislu i prolaznosti života. Ne, zbilja. Začuđujuće vesela nevesela muzika.

Inače, nekako ljudi kod ovakvih plesnijih albuma obično zanemare tekstove. U ovom bi slučaju bilo šteta ne obratiti pozornost na njih barem jednom jer su ključan dio slike koju stvara Hemendex i jer svojim pomalo apsurdističkim, pomalo naturalističkim i subverzivnim stilom sjajno pašu uz glazbu. Pjesme i tekstovi za svijet 2.0 generaciju.

Jasno je da sam oduševljen albumom, no budući da se trudim biti objektivan i kritičan, našao sam dvije sitnice koje su me mrvicu zasmetale. Prva je ta da su vokali Jelene iz Inja mogli biti malo bolje iskorišteni, ovako je njen doprinos zbilja suptilan i pjesme na kojima se pojavljuje ne bi posebno patile da se njene dionice maknu. Druga se zamjerka odnosi na naslovnicu albuma koja mi konceptualno nikako ne odgovara glazbi na albumu. Kao da je previše uglađena. Općenito odudara od moje neke percepcije i vizije dok slušam album. Zanemarive sitnice i gluposti koje skoro da nisu vrijedne spominjanja.

Što se mene tiče, Hemendex gaze CHVRCHES i slične, danas vrlo popularne synthpop bendove kojima kao da nedostaje muda i širokog razumijevanja glazbe da bi mogli ovako zvučati. Isto tako, nikad nisam imao dojam da je Hemendex bend koji je eto shvatio da revival synthpopa prolazi kod publike pa se priključio tome, već mi se uvijek činilo da Hemendex jašu ispred ostale ekipe koja je slične stvari istovremeno radila na “svjetskoj sceni”. Šteta samo što Naranča nije još malo slađi i rođen u Škotskoj pa da im se pruži prilika da budu globalno popularni. Jer Hemendex su na vrhuncu karijere i snimili su besprijekoran album.

Hemendex se i razilaze. Kraj priče, finito, no mas, the end. Trebalo bi sada napisati par crtica o tužnoj sudbini benda, žalopojke o brutalnoj stvarnosti glazbene industrije i sličnim idiotarijama. Istina je da nema mjesta za tugu i sve ovo ostalo. Budimo samo sretni što smo dobili bend koji zaslužuje pozornost i slušanje ne zbog lokalpatriotizma nego zato što su odlični sami po sebi, prema bilo kojim mjerilima. Budimo sretni jer će se balon synthpopa kad-tad ispuhati, a Hemendex neće ostati umrljani slabijim materijalom ili “ne da mi se baš” pristupom. Treba znati prepoznati i cijeniti taj “umjetnički integritet” koji se prečesto svede na prazne riječi i floskule.

I zato, umjesto tugovanja i žalovanja, vidimo se 23. 11. u Medici da zajedno pozdravimo i proslavimo bend koji je puno napravio, da pozdravimo Dina, Naranču i Olega te da im poželimo da i u budućim projektima budu podjednako uspješni kao što su bili s Hemendexom. Zaslužili su.

hemendex.bandcamp.com