U sjeni demonstracija i Charliea Sheena, moj kutak svijeta protekli vikend organizirao je i nekakve izbore za gradske četvrti. Sprdačina totalna, nešto nevažno u ovako organiziranoj podjeli lokalne vlasti, iako bi možda po logici neke direktnije demokracije upravo ovaj oblik izbora trebao imati posebno značenje. Ali, na stranu blebetanja o idealima. Moj susjed, uspješan lokalni političar, njima se ne zamara. Taj uredno osvaja svoj životni prostor prihvaćajući stvarnost onakvu kakva jeste, makar to značilo da će iduće četiri godine odlučivati o razmještaju kontejnera u kvartu i novom sloju asfalta ispred vrtića.

Tako je, ne prepuštajući ništa slučaju, nekoliko dana prije izbora dijelio letke. Moj Stari, vječni cinik, uočio je odmah jednu nepravilnost na njima te je rekao nadobudnom vlaškom Jeffersonu da kako je prije četiri godine bio dipl.iur., a sada je dipl.ing. Ovaj ga gleda i mrtvo hladno kaže da nema pojma, prolila mu se kava po diplomi pa se vidi samo prvo slovo, ljudski je bilo pomisliti da se iza njega nalazi ng, a žurno je trebao javiti tiskari što da napišu na letak. 'Ajde, ur ili ng, kao da je važno, samo ti dođi na glasačko mjesto i zaokruži moju listu'. I ima čovjek pravo. Mostarska diploma je sve što ti je potrebno da se prikažeš sposobnim u društvu u kojem nikakvu ulogu ne igraju rad i ideje, već isključivo debljina obraza. Nije ni čudo da naše vođe toliko cijene zanimanje pastira kada su okruženi tolikim ovcama.

Sad, kakve sve skupa ovo ima veze s bendom Social Distortion iz sunčane Kalifornije? Pa, da su 30-ak godina mlađi, ovi legendarni punkeri bi u društvenim iskrivljenostima Lijepe Naše pronašli neviđeni izvor inspiracije. Doduše, nije inspiracije nedostajalo ni u post-hipijevskoj Americi, posebice u onim ranim 80-ima kada je Ronald Reagan svojom pojavom praktički utjecao na američku nezavisnu glazbu više nego Bush mlađi dva desetljeća kasnije. Dok su se na Busha digli svi jer u ovo 2.0 doba praktički je važnije pratiti modu nego ideje, Social Distortion djelovali su u 0.0 vrijeme kada su ideje bile sve.

Black Flag, Adolescents, Germs, Circle Jerks, X, Decendents, Flipper. Bendovi sa zapadne obale SAD-a koji su zajahali val punka nešto kasnije od onih u New Yorku i Londonu, odvevši ga do ekstrema. Dok su scene u prva dva grada ipak imale nekoliko bendova koji su ih bili u stanju održati iznad vode i nakon što prođe onaj prvi val, bendova koji su bili dovoljno veliki da se uzdignu iznad konteksta i stvore vlastiti svijet, ekipa u Los Angelesu imala je samo gomilu energije. Svi su bili Pistolsi i Ramonesi, nigdje Clasha ili Talking Headsa.

Glazba te scene danas je praktički neslušljiva, ali iz tog njihovog amaterizma iznikla je tradicija punk rocka koja traje i traje, bilo da se radi o hardcoreu Bad Religion, hard rocku Faith No More ili pop-punku Rancida. Poanta cijelog ovog povijesnog osvrta je sljedeća - ako je jedan bend imao potencijala krenuti stazama Clasha i Talking Headsa i ostaviti scenu debelo u retrovizoru te stvoriti nešto samo svoje, to su bili upravo Social Distortion.

Nakon prvijenca u danas klasičnoj maniri kalifornijskog punka (brzo, kratko, žestoko), bend je sa svakim sljedećim albumom rastao. Njihovi suborci X možda su prvi počeli mješati country s punk rockom, ali Social D su započeto konačno priveli kraju. Uz stalne probleme lidera, autora i pjevača Mikea Nessa s drogom, bend koji se okupio 1978. (spomenuti prvi album izdali su tek pet godina kasnije) u prvih 15 godina rada izbacio je 4 albuma, s tim da je posljednji u nizu ključan.

Slušajući ih jednog za drugim, lako je uočiti postepenu preobrazbu iz trash punk benda u rasnu rock grupu koja je u stanju u savršenim omjerima miješati energiju i tenzije punka s opuštenijom vizijom američke kozmičke glazbe koja uključuje country, rockabilly, blues, surf rock i klasični rock Stonesa u podjednakim omjerima. Nema sumnje kako je upravo "Somewhere Between Heaven & Hell" njihov vrhunac, a ujedno i bolno zapostavljeni klasik. Naravno, treba uzeti u obzir i okolnosti, a s njima Social D nikada nisu bili na ti.

Najvećim dijelom zbog vlastitih problema, točnije zbog Nessove ovisnosti. Mislim, računica je jednostavna - da nije bilo droge, stalnih sukoba između njega i ostalih članova benda, rošada postava, odgađanja snimanja i prislinih pauza, možda bi se ovaj album snimio nekoliko godina ranije te tako zauzeo zasluženo mjesto u povijesti alternativnog rocka. Ovako, radi se o kultnom albumu koji ispliva na površinu svako malo, kada se od nekuda pojavi bend koji je u stanju briljantno izmiksati energiju i stav punka s frazama i atmosferom klasičnih američkih žanrova (savršeni zvuk koji su na svom drugom albumu postigli Gaslight Anthem duguje možda više njima nego Bruceu Springsteenu).

Omanji uspjeh koji im je donijelo priznanje nije unio sklad u postojanje ovog benda - sljedeći album po prvi puta nije bio korak naprijed već ogromni korak unazad, reciklaža vlastitog zvuka koja je na neki način obilježila i sljedeći album. Doduše, u osam godina koliko je prošlo između tih ploča (godina tijekom kojih se Ness okušao u solo vodama i tijekom kojih je uz nebrojene izmjene članova preminuo i jedini do tada originalni član uz Nessa, gitarist Dennis Danell) pronađena zrelost donijela je nešto drugačiji pristup životu i skladanju, pa je njihov sada već predzadnji album "Sex, Love & Rock 'n' roll" (Ness se odriče droge i na ovaj simpatičan način) donio pjesme kojima je ponavljanje fraza, ispeglanost i mekoća poprilično dobro legla.

Čak bi mogli govoriti i o drugoj mladosti da nije tako lako ignorirati karijeru benda koji čeka skoro pa desetljeće između izdanja. Uglavnom, nova, zrelija faza, trebala je dobiti nastavak ovim albumom od kojega nismo očekivali ništa više od ponavaljanja iste stare formule u malo drugačijem pakiranju. S jednom, pokazat će se, ipak bitnom razlikom - Ness u ulozi producenta i s potpunom kontrolom u rukama, konačno čist i samouvjeren, uspio je napumpati zvuk do nove razine. Social D su i dalje oslonjeni na sirove riffove, njegov hrapavi, spori glas i tvrdu ritam sekciju, ali ovaj put sva te kosti i mišići obloženi su glatkom i njegovanom kožom. Social D su konačno napravili onaj skok iz vječno malog punk benda u radijski rock bend koji je u stanju izbaciti i poneki suncem okupani hit.

Naravno da je ljepota onoga zvuka od prije 20 godina bila upravo u toj njegovoj nesavršenosti i skromnosti iz koje su čudesno izvirale sve one melodije i harmonije, nešto kao kada iz sive tvorničke hale izlaze svi oni prekrasni šareni artikli. Ovaj put nema sivila, od prvog takta albuma šetaš po Charliesheenovoj tvornici čokolade i svo to šarenilo na kraju nije ni upola tako očaravajuće. Ali je i dalje itekako ugodno i dobro. I rastura.

Nakon uvodnog instrumentala kojim bend potvrđuje da je i dalje vjeran tradicionalnom rocku, slijedi prekrasna "California (Hustle & Flow)" koja zvuči poput najboljeg singla Stonesa, prošarana čak i onim ZZ Top ljigavim blues momentima i pratećim vokalima kakvih se ne bi posramio ni jedan Robert Palmer na onim vječnim hitovima što su se 90-ih vrtili na poluvremenu svake utakmice (bitno da nigdje u blizini nema Ten Sharpa). Stvar koja čak i bez ironičnog odmaka jednostavno zove na vožnju spuštenim prozorima, dok vjetar nosi prašinu koja se odbija od vaših naočala iz kineskog dućana. Ono, mislim da nema birca na plaži iz kojega bi itko pobjegao kada bi ovu stvar kresnuli na jukeboxu.

Sljedeća pjesma je nešto klasičniji i manje sterodima napumpani klasični moment njihova zvuka, ali već treća "Diamonds In The Rough" novi je osunčani komad prvoklasnog radijskog rocka. "Bakersfield" je spora, masna laganica koja će sjajno leći fanovima alter-countrya, "Far Side of Nowhere" donosi dovoljno pop vrckavosti uz distorzirane gitare da se slobodno može suprostaviti bilo kojem materijalu R.E.M. iz sredine '90-ih, "Writing On The Wall" zvuči kao singl Toma Pettya, a ploču zaključuje vesela punk-rock budnica "Still Alive" kao dokaz da su postojali i Gaslight Anthem prije Gaslight Anthem.

Između ovih navednih stvari koje su sve redom odlične razbacano je i nekoliko solidnih klasičnih Social D momenata, što na kraju, kada sve zbrojimo, donosi sljedeći rezultat. Nova faza benda započeta prije sedam godina dobila je svoj vrhunac u ovoj ploči. Praktički, ako je "Somewhere Between Heaven & Hell" smisao njihova postojanja, onaj trenutak mladosti koji se pamti zauvijek, "Hard Times & Nursery Rhymes" su vrhunac srednjih godina, moment konačne pomirenosti s onim što je bilo nekada i onim što je sada.

Hoće li možda za sedam godina Ness izbaciti materijal koji će biti još veći užitak slušati? Hoće li ga dobar prijem novog materijala i suradnja s ozbiljnim izdavačem poput Epitapha natjerati na manju pauzu? Možda. Definitivno je malo nadobudno tvrditi da ova ploča išta zaokružuje, posebice s obzirom da govorimo o bendu koji očito djeluje po nekim vlastitim pravilima. Ali, zato ono što možemo mirne duše reći je kako je ovo drugi najbolji album njihove karijere, album koji vrijedi slušati i slušati i slušati. Reći tako nešto za bend koji postoji 30 godina, bez obzira na sve okolnosti, nije mala stvar.

www.socialdistortion.com
www.myspace.com/socialdistortion