Slough Feg jedan je od odgovora na to pitanje. Postoje već gotovo dvadeset i pet godina, ali kad ih slušate jasno vam je da se njihov zvuk ne guši pod desetljetnim slojevima prašine i paučine. Sviraju heavy metal, da, no s dovoljno varijacija zvuka i “drugih” utjecaja kako i dan-danas ne bi djelovali usahlo. Recept za njihovu glazbu sastoji se od toga da u mikser stavite Thin Lizzy, Iron Maiden i Dropkick Murphys, dodate keltskih ritmova, klasičnog hard rocka, NWOBHM-a i žličicu psihodeličnog progresivnog rocka te vrlo upečatljivi i prepoznatljivi vokal Mikea Scalzija. Zanimljiv bend koji istovremeno nosi i puno povijesti i puno modernijih elemenata u svom zvuku. S obzirom na to, koji god da njihov album izabrali za slušanje, nećete previše pogriješiti. Kvaliteta je uvijek tu kao i određena ujednačenost te činjenica da u samo nekoliko taktova postane jasno koji bend slušate. Navedeno vrijedi i za novi album, ali s nekoliko razlika. Najuočljivija je razlika u tome što se osmi po redu album Slough Fega, "Digital Resistance", više okreće rocku i smanjuje za metal tipičnu žestinu. I dalje se tu vrte uhu ugodne harmonije na gitarama, run to the hills ritmovi i vrlo melodični segmenti, ali cjelina ostavlja mlaki dojam u usporedbi s prethodnim albumima. Najbolji je primjer za to pjesma "Magic Hooligan". Pojave se ideje i riffovi koji zazvuče super samo da bi se ubrzo sve utopilo i zakočilo nepotrebnim prijelazima na klasičnoj gitari. Kada kasnije iščeznu ti elementi, bend ponovno prodiše punim plućima. Osjećaj je zato da su ustrajanjem na približavanju rocku i stavljanjem većeg naglaska na progresivnost izgubili nešto fokusa. Žešće, brže pjesme, neopterećene tim tendencijama, i dalje funkcioniraju odlično ("Laser Enforcer", naslovna "Digital Resistance"). Sve zbrojeno daje dobar album, ali ne i najbolji. Srećom, trajanje je ograničeno na nešto preko četrdeset minuta pa ne moramo strahovati od toga da se tu nađe previše fillera. Inače, tekstovi su, za divno čudo, zabavni za čitanje. Bez brige, nema govora o ratnicima metala i zmajevima. Spomenuti pjevač i frontmen Mike Scalzi ujedno je i profesor filozofije i tvrdokorno staro gunđalo pa je "Digital Resistance" krcat simpatičnim i dovitljivim tekstovima o tome kako moderna tehnologija uništava čovjeka. Na trenutke se album doima kao konceptualan, ali dovoljno je širok u obradi teme da ga ipak takvim ne možemo nazvati. U svakom slučaju, tematika je kao stvorena za lamentiranje i potpaljivanje tehnološkog pesimizma. Kako bi ostali konzistentni i vjerni poruci tekstova, album je produciran na analognoj opremi što je doprinijelo vrlo organskom i toplom zvuku. Veliki plus, čini album jako ugodnim za slušanje.

Da skratim, ovo nije album koji bi zasluživao dugačke analize i detaljno poniranje u svaki odsvirani ton i ispjevani stih. Više je to album za bezbrižno uživanje, kao pandan Oozing Woundu za trenutke kada vam se sluša nešto laganije. Svakome tko je u opisu bendova zvuka pronašao barem jedan zanimljivi element preporučujem slušanje vjerojatno najbolje pjesme na albumu, odlične  "Curriculum Vitae". U svakom slučaju, "Digital Resistance" može poslužiti kao uvod u Slough Feg i ako vam se svidi, računajte da ćete se navući i poželjeti zaroniti i u ostatak njihove vrijedne diskografije.