Lijena i pomalo snobovska guzica kakav znam u zadnje vrijeme što se glazbe tiče biti, nisam do sada posegnuo za novim izdanjem Sleepyheadsa, niti sam bio na jednom od čestih koncerata nedavno, izuzevši akustični solo nastup na promociji Škarine druge knjige.

Dvadesetak minuta nakon klika na link još uvijek sjedim u uredu (dosta posla za danas), nisam ni poslušao album do kraja, ali već imam feeling da mi se uvlači pod bubnjiće. U prvih nekoliko sekundi posmislio sam “samo rock”, a nakon pola minute pomisao je bila “odličan rock”. Trebalo mi je malo da shvatim što su Sleepyheadsi ovdje skemijali - napravili su jedan divan alt rock album. Upravo ta sintagma “alt rocka” najbolje paše ovoj kombinaciji malo sirovijeg, ali izrazito melodičnog izričaja povučenog iz sada već kultnih devedesetih, s trunkom furioznih psihodeličnijih gitarskih pasaža ukorijenjenih u nekom još davnijem vremenu, uz još pokoji osobni twist. Barem je to alt rock kakvim sam ga percipirao kada sam se tek počeo upoznavati s muzikom, jednostavan i neiskvaren, izravan i razgrano šaren.

Sleepyheads su uspjeli u onome što nijedan bend iz neke sfere srednjestrujaškog jednostavnog i čistog rocka (izuzmimo sada legendarni indie underground iz slike) nije uspio - snimiti konzistentan album jednostavnih tema, jednostavnog ali divno čistog zvuka, album koji nije ukorjenjen u ovom prostoru.

Da sam Sleepyheadse čuo na radiju odtapkao bih nogom uz pjesmu i lijeno zaključio da se radi o nekom legendarnom bendu s pot listine liste 500 najboljih albuma devedesetih, koje sam propustio u svojim muzičkim putešestijama, ili pak o side projectu nekog od legendarnih velikana koji su iza sebe ostavili samo jedan atipičan album. Ali radi se o bendu kojeg mogu vidjeti u gradu u kojem živim za neku smiješnu cijenu ulaznice. Sigurno ću to napraviti idući puta.