Pokušati se kritički osvrnuti na djelo koje je stvorio netko koga poznajete ili, još gore, netko koga smatrate prijateljem, dvostruko je nezahvalna zadaća. Uz to što riskirate da se vaš stav odbaci s indignacijom i da vas se proglasi pristranim, postoji i strah od neke vrste autocenzure jer ne možete baš pisati loše stvari o nekome s kime ste dobri, a ako pišete pozitivne samo zato da biste bili dobar drugar mada to ne mislite, osjetit će se to u tekstu i nevolju ste samo povećali. Srećom, mene na ovom mjestu takve stvari uopće ne more jer je činjenica oko koje sam se spreman i potući ta da je četveročlani vokalno instrumentalni ansambl Sleepyheads iznjedrio najbolji album tekuće godine nastao, o groznog li izraza, „na ovim prostorima“, a ne bi loše prošao ni u međunarodnoj konkurenciji, na svakoj ozbiljnijoj listi koja uzima u obzir gitarističku glazbu morao bi ući najmanje u top deset. To što mi je Vedran Šuvak, gitarist, pjevač i autor pjesama ovog benda, prilično dobar prijatelj s ovom činjenicom nema baš nikakve veze.

Sleepyheadse pratim već ne znam ni sam koliko godina, vjerojatno otkako su počeli svirati. Propustio sam samo jedan njihov zagrebački koncert. Veliki sam fan. Na prvom koncertu na kojem sam ih slušao su mi bili dobri, solidni, obećavali su. Na drugi sam došao iz prijateljskih razloga, već na treći iz čisto glazbenih. Bile su dovoljne dvije svirke da zapamtim neke od pjesama i da ih ponekad pjevam sam za sebe, beznadno promašujući tekst kojega ionako nisam ni znao i miješajući dijelove jedne s dijelovima druge. Četvrti, peti, šesti i svaki idući koncert sam iščekivao s uzbuđenjem, baš kao da dolazi neki bend koji dugo slušam, ali nikada nisam slušao uživo jer su iz, recimo, Amerike ili Engleske (uskoro, nadajmo se, zemlje proleterske) samo što je ovdje situacija bila izokrenuta – Sleepyheads nisam slušao dugo ni često jer sam ih samo na koncertima i mogao slušati, a s frontmanom sam nerijetko ispijao kave i gemište pa ipak sam žudio da ih čujem opet i opet i opet. Naravno da sam se pitao zašto, a odgovor do kojega sam došao banalan je i očekivan. Dobre pjesme. Odlične pjesme. Najbolje pjesme. Sleepyheads imaju najbolje pjesme.

Čekao sam ovaj album kao što sam čekao novi album Belle&Sebastian, dugo i strpljivo, ali razlika je u tome što me ovaj nije razočarao. I u tome što sam većinu pjesama s ovoga već znao s tih brojnih koncerata pa je proces opet bio obrnut, tek sam na albumu doznao kako se neke od tih divota zovu, tek sam na snimci uspio do kraja svaku doživjeti kao izdvojeni i autonomni komadić svemira koji sada napokon mogu konzumirati kada god mi padne na pamet. Dobro, ajde, nije to baš do kraja istina jer su postojale neke live snimke poneke pjesme pa sam omiljenu "Sunday" poslušao sasvim nepristojan broj puta, a obradu King of Convenience "Homesick" koja na koncu nije završila na albumu iako je i dalje jedan od koncertnih favorita sam danima doručkovao, ručao i večerao i razmišljao o tome kako mora biti zahtjevno od sjajne pjesme učiniti još bolju i kako li im je samo uspjelo potpuno je promijeniti i učiniti svojom, a da joj ne dokinu bit i ne učine je ništa manje Erlendovom i Eirikovom.

Vedran Šuvak sluša mnogo različite glazbe i to se na ovom albumu itekako osjeti. Mogli bismo ovaj album, linijom manjeg otpora, staviti u fino popunjenu ladicu na kojoj stoji „indie rock“ ili „gitarski pop“ i ne bismo baš mnogo promašili, a mogli bismo povući i paralelu sa domaćim ratnicima za istu stvar kao što su Esc Life, Benchwarmers, Go No Go ili (the) Lesser Men samo što je od njihovih, mahom odličnih ili barem dosta dobrih albuma, daleko raznolikiji, hrabriji, dorađeniji, promišljeniji i zaokruženiji. Sleepyheads se ne libe zagrepsti po psihodeliji, zaigrati se sa solažama, malo otići u funk, ali čitavo vrijeme drže smjer, dobro znaju kamo idu i zašto rade to što rade.

Tu je još jedna bitna razlika između ovog albuma i brojnih drugih, ne samo bendova koje sam spomenuo već i općenito govoreći, u zemlji, inozemstvu i na Marsu. Osjeti se, naime, da su ovo pjesme koje su nastajale godinama, pjesme koje su rasle i razvijale se, pjesme koje su žudjele da ih se odsvira i otpjeva, pjesme koje izviru podjednako iz duše i muda, pjesme koje su, što bi Englez rekao true dok s druge strane previše često čujem kod bendova vrhunsku usviranost i muzičku vještinu koja je sama sebi svrhom, često se čuje da je bend zajedno samo zato što im sviranje ide bolje nego, što ja znam, kuglanje ili igranje igrica na Playstationu pa zašto onda ne bi i složili nekakav albumčić, kada već imaju znanje i sposobnost. Toga ovdje nema, ove su pjesme jednostavno morale izaći u svijet. Ovo nije bend koji je hobi, ovo je bend koji je život.

Poslušajte samo "I'm not a Boy 4 U" i taj njezin lijeni uvod koji će vas zavesti i uspavati, ali samo zato da bi vas melodija na basu razbudila. Melodija kojoj se za čas priključuju i ostali instrumenti, divno usklađeni u nervoznom funk ritmu pjesme koja ima toliko besprijekornu dramaturgiju i dinamiku da čim je poslušate imate poriv to učiniti opet jer uši žude za još jednom dozom čiste harmonije. Ili već spomenuta "Sunday", ljepotica u kojoj je u minutu i 36 sekunda stalo sve ono što je uopće važno u životu i to na način da taj isti život učini malo ljepšim. Ili perfektnu "Perfect" i dramatičnu "Dramu" (ovo je bilo previše lako) koje, kako je rekao Gogo Pavlov, na ovom albumu, kao i u životu idu jedna iza druge. Poslušajte nježno-gorku "Where Our Hearts Once Were" i pokušajte se ne sjetiti propale ljubavi ili poslušajte "We Could Go Out Partying" i pripremite svoje plesne cipelice, ili poslušajte očaravajuću „Them“ koja je ovdje u posebnom, akustičnom, aranžmanu, a koja će vas tjerati da se smiješite i zasuzite istovremeno, a to mogu samo najbolje pjesme. Poslušajte bilo koju od pjesama na albumu i poslušajte ih sve, učinit ćete si uslugu.

Iako je Vedran glasom i gitarom u prvom planu, ovo je bend u kojem su snage ravnopravno raspoređene i nitko nije zapostavljen, svatko ima svoju ulogu i svi doprinose podjednako. Gišo bubnja kao manijak, ali te bubnjeve ipak više svira nego što ih udara; Danijelova druga gitara se plete oko osnovne melodije kao vilinsko tkanje, a Domagojev bas zvuči čarobno, izvlači dodatnu snagu iz pjesama, daje im novi sjajni sloj.

Ako bih propitivao i tražio mane, a sve treba propitivati i svemu tražiti mane, onda bi jedina sitna zamjerka bila da je album mrvicu predug sa svojih trinaest pjesama i nešto više od 47 minuta, ali kada sam sa sveprisutnim Gogom Pavlovom, velikim majstorom i connoisseurom rock and rolla i šire, razgovarao o tome bez koje pjesme bi se možda moglo, zaključili smo da se niti jednu ne može izbaciti jer je album izvrsno posložen, jedna pjesma ulazi u drugu i sve teče tako prirodno i čisto da bi taj divan sklad bilo pravi zločin dirati.

Život je divan, ali je i čudan i nepredvidljiv. U životu stalno nešto morate čekati, neprestano. Od reda u banci ili u trgovini, preko tramvaja pa sve do važnijih stvari kao što su plaća i pobjeda nacionalne momčadi u nekom važnom sportu ili onih najvažnijih, poput ljubavi, sreće i albuma dragog benda. Vječito se nešto čeka, ali rijetko se kada potpuno mirna srca može reći da se čekanje isplatilo. Ovdje to jest slučaj, sasvim, do kraja i bez imalo zadrške. Album godine, bez imalo dvojbe.