Između slušatelja koji se odluči provjeriti "Sleep, Drive, Rock 'n' Roll, Repeat" i ključnog stiha ove obimne rekolekcije opskurnih rokerskih pravovjernika Hudson Falcons stoji dvanaest pjesama i četrdesetak minuta muzike. Ako običan troakordni rokenrol, kakav se uz veće ili manje dopune i modifikacije svira otkako su se pioniri bez petokraka smucali po Memphisu i studiju Sun, nije nešto što vas imalo ispunjava, ovaj bi stih lako mogao biti kap koja će preliti čašu tjelesnih izlučevina, kao i poticaj za gašenje uređaja. Šansu ste dali, ali ne ide. S druge se strane nalazimo moji istovoljenici i ja, koji se treštećem milozvučju električnih gitara vraćamo s ma kojih žanrovskih ekskurzija, iz nekih starih razloga uvijek spremni bendovima ovog profila oprostiti i pokoji klišej viška, kakav nezgrapan stih, detektirano robovanje uzorima. Nas će – dakle, sakere klasičnog tipa rokerske patetike – ovaj stih iz prelijepe "Lonely Girl" podsjetiti kako originalnost u muzici leži u iskrenosti prema samome sebi pa nas razoružati do kraja: Another life saved by rock'n'roll. Da, znam, kukuruzno je, jeftino, ofucano. Također i divno, ne samo zato što pjesma zvuči kao klasik Brucea Springsteena 1985. sviran na prekrcanim američkim stadionima tik nakon '"Bobby Jean", da atmosfera usijane nježnosti ostane nepromijenjena, tijekom priče o dvoje mladih društvenih izopćenika koji se jedno u drugo zaljube preko muzike koju vole. Čekaj, pa nije li to onda indie?

Sasvim je jasno da Hudson Falcons nisu bend za cinike koji si ne dozvoljavaju u nečemu priprostom kao što je muzika tražiti, a kamoli nalaziti svoje putokaze i svoja sidra. Bend je ovo opsjednutog pacijenta za opsjednute pacijente, jer, realno, misija spread the gospel of Bruce, Chuck and the Stones uglavnom se svodi na propovijedanje već preobraćenima; ako i nakon desetljeća karijera spomenutih legendi prema ni jednoj od njih niste osjetili ikakvu naklonost, nećete ni zbog barem za nekoliko nijansi manje upečatljive varijante njihova zvuka. Člansku iskaznicu koja je istodobno i povijest bolesti ja osobno sa sobom nosim uvijek, a pogotovo kružeći zagrebačkim koncertnim prostorima kako bi mi svirači na stejdževima počešali one svrabove u srcu i ušima do kojih sam nikako ne mogu dosegnuti. Hudson Falcons sam upoznao upravo jednom takvom zgodom, kad su u KSETu nastupili kao predgrupa omiljenima mi Nothington, te svojim stavom, energijom i efektnim pjesmama razgalili sve dobronamjernike. Moj početnički opis kako se bendova muzika nalazi negdje na raskrižju putova cowpunka, sixties garaže, kantautorskih struktura i prskalica soula nije se pokazao netočnim ni nakon brojnih preslušavanja ove kompilacije, samo što vokalistima čije pjevačke izvedbe uživo uložena energija katkad odvuče u smjeru deranja studijske snimke omogućuju nešto čišće, izražajnije pjevanje.

Nije ni najmanje čudno da se to raskrižje na kojem je Mark Linskey, lider i jedini stalan član benda, čekao đavla da mu proda svoju dušu samo da bi u zoru shvatio kako sve ono što želi može napraviti i sam, uz pomoć tek nekolicine prijatelja s kojima dijeli svoju strast, nalazi upravo u New Jerseyju, na obalama kojeg je svoje spasenje tražilo već mnoštvo duša svih generacija. Vremenski, Hudson Falcons se nalaze između izvornoga građenja kako mita o boardwalku tako i ove specifične rokerske formule začetoga Springsteenovim počecima te aktualne revitalizacije ferris wheel romantike koju predvode The Gaslight Anthem. Sumnjam kako bi Marku smetalo okusiti barem ostatke komercijalnog kolača svojih državljana, ali u tome bi slučaju identitet Hudson Falconsa nužno morao biti drukčiji. Naime, parola working class rock'n'roll, koju je Mark ispalio odmah po početku zagrebačke svirke, u njegovom je slučaju ispoštovana na objema razinama. U razgovoru s njim doznao sam da je dosad promijenio nekoliko zanimanja iz kataloga plavih ovratnika, pri čemu je jedino što je tako gomilano iskustvo (star je najmanje četiri banke) ostavilo nedirnutim njegova čvrsta vjera u sindikate, opjevana kroz rafalne budnice "Working Class War", "Revolution" ili "Scab". Mark, međutim, ne radi samo u tvorničkim pogonima, nego i duž mitske muzičarske ceste sa stotinama stanica godišnje, koju toliko voli da mu uopće ne predstavlja problem u nekim dalekim Hrvatskama svirati pred cirka dvadeset ljudi, samo da bi poslije nastupa prišao tipu s majicom Marah (ova nova, koju u domovini nema nitko osim mene, da se zna) i strastveno pričao o svemu što mu slušanje i sviranje muzike znači.

Znam da me česti vlastiti izljevi patetike čine lakom metom (što radim samo zato da budemo ravnopravni, s obzirom na to da sam toliko precizan da protivnike naprosto ne mogu promašiti), ali bolji prijatelji znaju kako ni sam nisam potpuno cijepljen protiv ciničnih tendencija. Samo što izravan kontakt s ovakvim oličenjem nepopustljive predanosti svaki defanzivnim sramom potaknut gard čini suvišnim. Mark Linskey je personifikacija ne toliko rock'n'rolla kao umjetničke forme, koliko rock'n'rolla kao izvora života. U takvome kontekstu možda i nije važno da se među devetnaest pjesama ove kompilacije nalazi i određen broj slabijih – sumnjam kako je riječ o smotanom izboru – ali meni je svejedno žao što s istog mjesta s kojeg dolazi sve ono što Marka i Falconse čini neodoljivima stiže i nekoliko utega oko nogu. Nije problem u tome što slušajući neke pjesme nisam siguran čujem li The Clash, The Blasters ili doista zapravo Hudson Falcons, nego u tome što svoju opčinjenost herojima Mark često kanalizira u jedan te isti kanal, pa sve do refrena ne mogu razaznati radi li se, recimo, o "Monahan's" ili "Never Compromise". Ove su i slične nedoumice ipak rezervirane samo za prvu polovicu kompilacije, rekapitulacije Markova rad kroz petnaest godina i šest albuma Hudson Falcons (postoji i sedmi, prošlogodišnji "Dancing Underneath The Moonlight"), garniran dvjema pjesmama Markova drugog benda The Streetcorner Matadors i obradom Dylanove "Masters Of War". Ta je polovica ispunjena isključivo garažnim komadima koji doduše čine izrazito kompaktnu ploču, ali takvu koja osim u naslovnoj pjesmi bez ostatka fascinira vrlo rijetko.

Strpljenje se, nije teško pogoditi, itekako isplati, jer druga polovica ovog izdanja, koja pokriva period od albuma "La Famiglia", obiluje odličnim pjesmama, detaljno rezimirajući sve Markove muzičke interese, čistoćom vizije spojene u tečnu cjelinu koja izuzevši standardnu "Down The Dark Highway" uopće nema slabog mjesta, s time da "Never Compromise" zaraznom melodijom i udarničkim elanom zvuk ranijih inferiornih kolegica podiže za razinu više. Navedeni aktualan "Dancing Underneath The Moonlight" pokazuje kako se i sam Mark danas kao autor osjeća znatno slobodnije i samouvjerenije, pa slobodno posegnite i za njim, nešto je lakše dobavljiv od ostatka diskografije. Njegovu transformaciju iz sljedbenika čistog srca u potencijalno čak i predvodnika barskog undergrounda, srca neokaljane čistoće, označile su "Jersey City Streets" i "Latin Knights", pjesme koje Bruceov E Street shuffle s početka sedamdesetih podlažu pod priče u kojima kao da Jim Carroll pripovijeda o članovima iste one bande kojoj pripadaju Spanish Johnny i Puerto Rican Jane. "Lonely Girl" i "Lost Souls In The Rain" su melodične FM bombe čiju realnu vrijednost neću pojmiti sve dok mi ne eksplodiraju iz automobilskog radija dok se vozim od mora do svjetlucavog mora, prateći itinerar u kojem je Teksas upisan kao jedna od rijetkih obaveznih stanica. "Goin' Back To South Texas", idealan soundtrack ljubavnih scena Saylesove prekrasne "Usamljene zvijezde", svirat će dok ona i ja u friško kupljenim kaubojkama budemo plesali sentiše među biljarskim stolovima i sisatim konobaricama sparnih saluna.

Pojačala se na cijeloj kompilaciji gase tek jednom, u mraku dirljive klavirske balade "Ghost Of Frank Sinatra", koja ostavštinu jedne druge područne legende, Billyja Joela, ulijeva u cjediljku sirovih emocija, koja ne propušta plastičniju produkciju kojom je Billy gotovo očajnički htio od ljudi sakriti koliko je dobar i uvjerljiv autor i izvođač. Uz naratora i Frankova duha, treći nesretnik pjesme koja pomalo vuče i na Toma Waitsa autorov je prijatelj Tommy, ideološki i stilski suborac, pjevač benda Callaghan, za kojeg vjerojatno nitko izvan Chicaga nije uopće ni čuo. Povezujući jednu od najvećih ikona dvadesetog stoljeća sa svojim prikom, običnim čovjekom sa šanka, Linskey svoje misli i stavove prenosi bez mogućnosti nerazumijevanja. Mitovi popularne kulture nužni su i vrijedni, govori, pomažu nam sebe doživjeti i eventualno mijenjati nabolje, a njemu je to napravio upravo rock'n'roll. Samo što rock'n'rollu, da bi taj cilj postigao, uopće ne trebaju velika imena zvjezdanog statusa, dovoljni su i mali ljudi koji u nj bespogovorno vjeruju. Mark Linskey je jedan od njih.

hudsonfalcons.net