Izlazak petog albuma veterana rasnog američkog pop-rocka danas teško da je ikoga držao u napetom iščekivanju. Oni upoznati s radom autorskog dvojca Collingwood-Schlesinger vjerojatno su na informaciju o pojavi novog materijala samo slegnuli ramenima, spremili je negdje u memoriju pored stotina sličnih, usputnih podataka kojima su svaki tren bombardirani i nastavili dalje s onim što su radili. Jer, od benda kao što su Fountains Of Wayne ionako znamo što možemo očekivati, nema tu prostora iznenađenjima. Uz malo sreće, ponudit će nam se poneki rasni hit kojega danima nećemo moći izbaciti iz glave, tri-četiri ugodne pjesme uz koje se može pjevušiti i 5-6 fillera koje čovjek ne može zapamtiti niti da prilikom svakog slušanja proguta tri pakiranja Ginko Fortea.

I, uz malo sreće, to smo i dobili. "Sky Full Of Holes", koristeći sve poznate trikove benda, nudi dva hita koji automatski upadaju na imaginarni best of (uvodna "The Summer Place" čisti je primjer njihova genija, naizgled blesavi tekst koji uz podršku power pop akorda i fantastičnih harmonija biva lišen ikakve ironije, pa tako i jedan stih poput

She took a hadnful of mushrooms that she got from a surfer,

She spend the night in the hospital room so the doctors could observe her

ne zvuči kao fora, već ostavlja dojam nekakvog mudrog Dylanova komentara na pitanje o npr. kvaliteti Victoria's Secret slip gaćica, a ništa lošija nije ni "A Dip In The Ocean" s fenomenalnim old-school refrenom i sjajnim tekstom koji vrhunac doživljava u trenutku kada Collingwood uzvikne 'a tiny kebab' - nisam provjeravao što stvarno kaže jer želim živjeti u uvjerenju da netko u pjesmi spominje kebab, makar i sićušni), zatim još barem 5-6 pjesama koje su na granici da postanu hitovi (sjajna autobiografska "A Road Song" koja priča o životu na turneji spominjući cestu, Willa Farrella i Wisconsin, hipsterska "Richie & Ruben" koja govori o dva homića koja nikako da pogode otvoriti pravi biznis, klasični singl "Someone's Gonna Break Your Heart" i još niz ugodnih akustičnih balada na čelu s "Cold Comfort Flowers") i ostatak sastavljen od fillera koje nećemo zapamtiti, ali koji barem ne tjeraju da ih preskačeš.

Ako bi radili neku retrospektivu njihove karijere, a to možemo pošto se o samom albumu više nema što reći (osim što nije zgorega napomenuti da ima puno manje aranžmana obojanih sintovima i elektronskim dodatcima za razliku od prethodnika, većina materijala je u folky ruhu), možda dođemo i do zaključka kako je "Sky Full Of Holes" i nešto više od solidne kolekcija novih pjesama.

Naravno, njihov prvi istoimeni album klasik je van konkurencije, što zbog toga što je krcat hitovima (barem 7 stvari čijih gitara i melodija se ne možete osloboditi čak ni nakon svih ovih godina, plus još 3 ugodne i 2 fillera), što zbog toga što je klasični prvi album, dakle rezultat svih onih zatomljenih adolescentskih ideja koje su konačno dobile priliku da se iskažu. Drugi album je također van konkurencije, ali iz sasvim drugih razloga, naime radi se o najgorem im uratku s kojega se daju izvući jedva dvije ugodne pjesme (možda bi za potrebe kronološki slagane best of kompilacije jednu pjesmu promovirali u hit, a, ako ne bi išli redom, onda ga slobodno možemo i preskočiti).

Debilni kritičari, znate, oni koji "The 59'Sound" proglase tek kopijom "Boys And Girls In America" pa kasnije, da se iskupe, plastiku poput "American Slang" dižu u nebesa, odnosno oni koji "Boys And Girls In America" proglase tek još jednom odom Bossu pa kasnije, da se iskupe, jednu blijedu kopiju tog istog albuma imenom "Stay Positive" nazivaju remek-djelom, dakle ti isti kritičari hvalili su ovaj promašaj kao prototip modernog popa, ali jasno je da su to radili samo zato što su istim epitetima propustili častiti "Fountains Of Wayne" album (pojava naknadne pameti, na žalost, česta je u ovim situacijama gdje je ostavljanje privida da znaš o čemu pričaš dovoljno za opstanak na tržištu rada, a to je, na još veću žalost, često i jedini razlog zašto neki uopće pišu o glazbi).

Uostalom, na to da je "Utopia Parkway" promašaj ukazalo je više stvari. Prvo, bend se raspao nezadovoljan smjerom u kojem ide (na kratko, već dvije godine kasnije bili su opet zajedno), izdavač ih je usprkos hvalospjevima kritike napucao i da, ovo drugo je usko vezano s trećim, a to je da nigdje nije bilo hita. Tržište ne laže, nema hita jednako nema slušanja i zato je ovaj čisti, komercijalni pop izuzetna stvar, možda i najveća demokracija u glazbi. Tu se samo računaju pjesme koje ulaze u glavu i tjeraju vas da ih pjevušite dok na putu do posla zaobilazite pseći drek. Kod rasnog popa nema liberalnih prevara, pokušaja da se arty-farty proglasi umjetnošću. Ili jesi ili nisi.

Pokušajmo sada zamisliti da slažemo ultimativnu kolekciju FOW-a i da ćemo po količini izabranih hitova sa svakog albuma (osim drugoga) odrediti gdje je mjesto «Sky Full Of Holes» u njihovoj diskografiji. Evo, kako su nekakvi izbori pred vratima i kako su sve novine pune Kalamarka (živio Kuzma, živio Shaka Zulu i živio onaj tko je ovako odlučio nazvati lika iz Spužve Boba, a ti Pauletiću sjedi na kviska i odjaši, kenjaš po sinkronizaciji jer braniš nekakvu dalmatinštinu, a ne hvališ sjajan posao koji ovi ljudi rade i činjenicu da su sinkronizacije možda najveći doprinos humoru u Hrvata, naroda koji Milu Kekina smatra zabavnim), predlažem da kompilaciju nazovemo Kukuriku, a da svakom albumu damo kodno ime po jednoj od članica koalicije.

SDP je definitivno prvi album koji dobiva 7 mandata na kompilaciji. Treba li uopće nabrajati vječne hitove poput "Radiation Vibe", "Sink To The Bottom", "Survival Car", "Please Don't Rock Me Tonight", "Leave The Biker", "Barbara H." i "Sick Day"? Ne treba, ali upravo smo to napravili. Da vidimo dalje, treći album "Welcome Interstate Managers" bio je solidan povratak, možda malo predug, u oči je bolo što je omjer Blink 182 zvuka prevagnuo nad onim Teenage Fancluba, ali barem studijski trikovi još nisu zasjenili gitarističku osnovu. Tu imamo 5 hitova ("Mexican Vine", "Stacy's Mom" koja im je i najveći hit uopće u karijeri, "All Kinds Of Time", "Hey Julie" i "Peace And Love") uz još toliko ugodnih pjesama, što znači da bi sve skupa ostavilo puno bolji dojam da nije bilo svih onih fillera (najduži album u karijeri broji 16 stvari).

Na sljedećem "Traffic And Weather" studio preuzima glavnu ulogu, valjda zbog uspjeha "Stacy's Mom" većina pjesama dobiva tu neku patinu sintetičkog popa, ali mora im se priznati da su uspjeli snimit poprilično ujednačenu ploču. Hitovi bi bili "Someone To Love", "92 Subaru" i Cakeovska "Strapped For Cash", a većina ostalog materijala je ugodna, uz možda tek 3-4 fillera. Opet, kako biramo koaliciju najboljih hitova, samo ove tri pjesme koje su upale govore da je predzadnji album svojevrsni IDS.

Kada dodamo dva hita sa zadnje ploče, dobivamo sljedeći omjer snaga na Kukuriku kompilaciji:

-         FOW je očekivano SDP sa sedam mandata

-         WIM je HNS s pet

-         T&W je IDS s tri

-         SFOH je HSU s dva

(za one koji slažu kronološku kompilaciju, ajde da dozvolimo jednu pjesmu s "Utopia Parkway", ljepuškastu "It Must Be Summer" koja u ovom kontekstu, dodana ovako nakon izbora, može biti samo ili Pupovac ili Radin).

Kukuriku kompilacija od 17 stvari nije mala stvar, evo ja si upravo pržim jednu za auto. Ono, da uhvatim ovo ljeta što je još ostalo uz pomoć benda koji iz svakog tona odašilje samo pozitivne vibracije. Iako na kraju ispada da je novi album jedan od lošijih u karijeri im, nemojte da vas to obeshrabri od slušanja. Ovakav sistem izbora daleko je od savršena, ne zaboravite da nismo u obzir uzeli sve one ugodne pjesme koje su na korak toga da postanu hitovi i koje bi također trebale doprinjeti konačnom zbroju (obzirom na svježinu novog albuma, možda će neke stvari poput "Cold Comfort Flowers" preći tu granicu). Jer, jebiga, koja to formula može točno pokazati tko je važniji u konkurenciji Čačića, Hrelje i Škuce? Jedino u što možemo biti potpuno sigurni je to da Zoran rastura i da je sam po sebi dovoljan za jednu pozitivnu retrospektivu. Sve drugo je ionako bonus.

http://www.fountainsofwayne.com

http://www.myspace.com/fountainsofwayne