Mum Sing Along To Songs You Don't Know 3D Records 2009.
Island možda nema jaku nogometnu reprezentaciju, nema ni toplo more, a niti previše stabala. No, zato Island ima odličnu glazbenu scenu, a jedan od predvodnika te scene, grupa Mum, ubrzo objavljuje svoj novi album koji nosi naziv "Sing Along To Songs You Don't Know".
Željko: Novi album islandskog Mύm izlazi tek krajem 8-og mjeseca ali ovom prilikom vam nudimo sneak preview pošto je album po ustaljenoj formi već iscurio. Fanovi na njihovoj službenoj stranici se već kunu da ga ne žele čuti prije nego li službeno izađe. Da li će se zajebati iskeširavši 20ak eura za ovo djelo ili nisu ponudit će sljedećih par rečenica u prvoj dvoboj recenziji potlista.com.
Meni su Mύm postali dragi sa drugim albumom "Loksins erum við engin /Finally We Are No One" i fantastičnim singlom "Green Grass of Tunnel". Nakon toga ih je napustila jedna od onih slatkih blizanki i tim činom je iz nekog razloga prestao moj interes za njih. Nemam objašnjenja zašto ih od 2002. do sada nisam slušao, kao ni zašto sam im se sada odlučio vratiti. Dolaskom Mum na scenu bilo je jasno da Sigur Ros nisu anomalija, nego prava stvar i da se na Islandu nešto u glazbenom smislu bitno događa. Uvijek sam ih smatrao nužno potrebnom ravnotežom epskoj grandioznosti Sigur Rosa. Oba benda su nudila ledeni, pomalo otuđeni zvuka i zato smo ih valjda mi tu na jugu i prigrlili kao nešto osvježavajuće. U međuvremenu se počelo događati globalno zatopljenje i stvari su se i na otoku promijenile. Prošle godine je Sigur Ros snimio predivan ljetni album, pun razigranih i životnih melodija, mission impossible par godina prije. Mύm su na novom albumu zajahali na val klimatskih promjena i snimili prilično pristupačno djelo. Nude topli, organski zvuk, a i tekstovi (one koje razumijem) crpe inspiraciju iz prirodnih pojava poput riba, vjetra i rijeke. Kakvi su bili tvoji prvi dojmovi?
Emir: Pa dobro, Mύm su već i na prošlom albumu, "Go Go Smear The Poison Ivy" napravili nekakav iskorak od njihovog ranijeg rada pa me "Sing Along To Songs You Don't Know" nije nešto iznenadio na prvo slušanje. Od ovakvih bendova te ne bi smjelo nikada ništa iznenaditi pa se toga i držim.
Globalno zatopljenje, kako ti kažeš, toliko zvoni iz ovog albuma da to nije normalno. Početak s pjesmama "If I Were A Fish" i "Sing Along" je praktično himničan, a onda slijedi gotovo pa hit koji se zove "Prophecies & Reversed Memories". Siguran sam da bi Timbaland ili neki drugi "hitmejkeri" od ovog materijala napravili pjesmu za vrhove svjetskih top-lista. Ovako će "Prophecies..." ostati mali skriveni indie-hitić kojeg će tek rijetki slušati, ali mislim da to i nije toliko bitno za cijelu ovu priču.
Sigur Ros su snimili disco-album (ja nikome ne uspijevam objasniti zbog čega mi je "Med Sud I Eyrum Vid Spilum Endalaust" disco iako se na njega ne može plesati), a Mύm bi se ovim albumom trebali približiti i nekakvom širem krugu slušatelja. Naravno, neće se dogoditi da čujete, recimo, "Hullaballabalu" iz slušalica nekog slučajnog prolaznika, ali ovaj album bi mogao privući i neke kojima je njihov dosadašnji zvuk bio prenaporan. Sada je ipak to malo pjevljije ili pamtljivije, kako hoćete, iako se neće dogoditi da vas neke pjesme svojim zvukom ne zbune.
A taj islandski zvuk mene fascinira. Nakon prvih impresija Sigur Rosom, krenulo se u istraživanje te scene. Kada sam prvi put naišao na Mύm, kao što ti Žac kažeš, dobila se ravnoteža toj sceni, ali kada sam pogledao dokumentarni film "Screaming Masterpiece" shvatio sam da se sve ovo što čujemo od ta dva benda može povezati s tradicionalnom glazbom s tog otoka koja ima neki u jednu ruku uznemirujući, a u drugu jako smirujući karakter. Dosta je to sve drukčije od glazbe iz drugih država, a Sigur Ros i Mum su uspjeli tu atmosferu prenijeti u svojim pjesmama.
Željko: Da, ovo što kažeš o istovremeno uznemirujuće - smirujućem tonu islandskih albuma je opservacija na mjestu. Sad sam baš slušao novi Mt Eerie i on na neki način gaji sličan pristup što se tiče atmosfere, ali ovo što su nam Islanđani zadnjih godina priredili je čista egzotika. Samo se pitam da ako na nekih 300.000 stanovnika Islanda dođu ovakva 2 benda + Bjork, što bi se dogodilo da ih ima više? Ne mislim da postanu United States of Island, ali da su recimo veliki poput Rvacke. Da li bi se sve skupa razvodnilo ili bi imali kultnu državu koju bi glazbeni ljubitelji hodočastili samo zbog ... glazbe? Meni se ovo prvo čini izglednijom varijantom, kao što se i Hrvatskoj potrefi dobra nogometna generacija ili dvije tako se i Islandu dogodi par dobrih bendova zaredom. Očito da je glazbeni genetski kod jak na otoku, samo mu treba vremena da sazrije. Jučer Mύm, sutra Efgn Svonhallur i tako dalje. Što se tiče albuma, drago mi je da si sam napisao "Hullaballabalu" da je ne moram traziti i kopirati u tekst nego je lijepo uzmem od tebe. To mi je trenutni favorit. Za par slušanja, to će već biti netko drugi. Nije li to odlika dobrih albuma?
Emir: Odlika dobrih albuma je da su dobri. To s ulaženjem neke pjesme u uho sada, a neke malo kasnije je samo djelić te 'dobrote'. Meni je album odlično legao, atmosferom me podsjeća na ovogodišnji Animal Collective (uh, sada će se Mariu kosa dignuti na glavi), ali ova iscjepkanost kod pjesama s "Sing Along To Songs You Don't Know" je nešto što me generalno veseli kod današnje glazbe. Ta eksperimentalnost u generalno pop pjesmama je nešto što me veseli. Već spomenuta "Hullaballabala" zvuči kao neki izrod Stereolaba, a kada se s nekim u pozitivnom kontekstu spomene sveto ime Stereolaba, onda je sasvim jasno kako se radi o nečemu dobrom. Onaj dašak uznemirujuće glazbe o kojoj smo već razglabali ostao je tu i ne dopušta potpuno opuštanje već koncentriranje na pjesme.
Željko: Ako si spomenuo Animal Collective i Stereolab u kontekstu novog Mύma, znači da se slažemo kako albumu želimo dug boravak na potlisti te još duži u plejeru. Ole.