Sva sreća da je ovaj site nastao na ostacima emisije s Radija Student (100.5 Mhza!), jer sada sve moje pričice vezane uz Radio Student nekako imaju više pokrića. Kontekst mi je izgovor. Prije pričice uvod.

Većina bi voljela, kada ostari, imati neku verziju slavne prošlosti. Bilo šta. Vozit se u kontejneru za smeće po školskom igralištu (trijezno stanje), pokušavati piti pivo iz klizaljke (pijano stanje), jesti radič iz parka da ti starci ne skuže da pušiš, jer to naime pali (nažalost vrlo trijezno stanje) ako već ne bit napadač juniorske momčadi sporta po izboru. Kasnije su apetiti nešto veći pa bi svi voljeli bit kul menadžeri (premda nitko nije ziher što to točno menadžer radi, a ako ne znaš što je imaš odličan izgovor za ne petljat se, radit, previše) s velikom plaćom i naočalama koje govore 'Hej, mene možeš naći na samo 10 prodajnih mjesta u svijetu koje niti jedan javnim školstvom školovani Hrvat ne može izgovoriti.'. Ili, u najmanju ruku, TV prezenter (jer voditelji vode pse u šetnju...). Jebo novinarstvo. Jebo provjerene informacije. Istraživanje? Dajte vamo blesimetar i vizažista.

OK. Ruku na srce netko mora izvlačit loto. Netko mora naborati čelo kada vaš kuhinjski nož ne može rezat limenke i paradajz. Isto tako netko mora voditi, pardon prezentirati, program Radija Student. E tu ulećem ja. Fulo sam ono guranje u kontejneru, nisam se nikad napio tolko da sam loko klizaljke, nisam jeo travu iz parka, nisam znao ni iz bliza što je to ofsjad, boli me kurac za 'menadžere' u birtijama. Nisam faca za TV, ali mi je iz nekog razloga bilo pun kurac stalo da pustim Mule, Country Mikea i "Close To Me" u Get Up Kids verziji. I eto me na radiju. No, slavna prošlost nije ni pljunula pred vrata, a kamoli zakucala. Sudba rada na neprofitabilnom radiju je da te uglavnom ignoriraju, ispituju da kaj to točno je, zašto ne nađeš nešto pametnije za raditi i pokušavaju objasniti da s takvim pristupom nećeš nikada uspijeti na Radio Anteni. Štaš? Nećeš valjda ići objašnjavat da tebe u principu ništa ne zanima osim miksete i mikrofona i 300 watta etera. Da imaš volje za Radio Antenu kolko i za vazektomiju bez anestezije. Čemu ljudima kvariti nalete dobrohotnosti.

I tako sjedim ja u režiji i vodim emisiju s Antom Estradom, sav ponosan što sam nabavio tada posljednji album Get Up Kidsa (to je bilo kad su noviteteti još debelo ovisili o volji distributera) i mi najavimo album i stvari i  sjajimo od ponosa kadli nenadano zazvoni telefon u režiji. Pošto je poziv u eter Check Your Heada bio endemska pojava Estrada i ja samo odmah otplesali ples zahvale koji je izgledao kao da Hopi indijanci pokušavaju izvest robot-dance i pustili vjerno slušateljstvo u eter. Vrana. 'Bok Vrana...' skoro razočarano promrljaše voditelji, jer nije fora ako te poznati zovu. 'Kaj ima Vrana?' Vrana odvrati: 'Pa momci ovo što ste upravo najavili pod novo je izašlo prošle godine i bend se u međuvremnu raspao, tak da ništa od njihovog povratka u Zagreb'. Fala Vrana. 300 wattni šamar. Jebiga.

Vrijeme je tada stalo za Get Up Kidse i moj odnos prema njima se pretvorio u retroizam preslušavanja prva dva albuma. Treći mi nikada nije legao, a taj kobni četvrti, "The Guilt Show" mi na emisiji uopće nije bio loš samo me je ta cijela Vrana-situacija dovela do neke mentalne barijere koja je za rezultat imala da ga nisam više nikada poslušao. I sve je bilo gotovo. Nema više albuma. Nema više šanse da ne propustim njihov sljedeći koncert u Močvari. Nakon toga Vrana više nije zvao, Check Your Head se raspustio, promijenio sam još dvije emisije i surađivao s još dva frapantna voditelja, dva puta otišao  s Radija Student (ovaj drugi put zauvijek, siguran sam), a Estrada se skoro zaposlio na Anteni.

Sad, da mi je priča u rukama nekog vještog režisera, sve bi se zamračilo i publika bi se pitala 'I?'. I šta 'I'? I Get Up Kidsi su snimili nove stvari, eto šta i! Tolko sam vam nadrobio uvoda da ste ziher zaboravili zašto smo uopće tu. Get Up Kidsi su se vratili s valom sve sile povratnika iz 90tih (the kids of today should defend themselves against the 90s! - sad su Draž i Narantxa zadovoljni) i izdali svoj prvi od tri najavljenih EP-jeva. JEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!! I ne samo to nego je novi EP "Simple Science" odličan! Četiri vrhunske stvari koji zvuče kao savršeni amalgam ranijih i starijih radova. The Get Up Kids nikada nisu zvučali prirodnije. Malo sam osluškivao klimu prijema novog EP-ja i koliko sam čuo ekipa nije baš zadovoljna. Ja još uvijek nisam dokučio u čemu je njihov problem. Prva pjesma na EP-ju, "Your Petty Pretty Things" zvuči kao početak putovanja za Kansas u Volkswagen kombiju. Totalni dašak "Something To Write Home About". Nakon nje dolazi evolucija. "Keith Case" je izfuzzirana implozija s bljeskovima probijanja zvučnog zida. Ako je i bilo ovakvih stvari prije ja ih na račun Vranine ažurnosti nisam čuo. U produžetku "Tommy Gentle" kao da je nastavio tamo gdje smo stali s "Your Petty Pretty Things". Negdje na pola puta. Gledaš niz cestu s prašnjave benzinske gdje se još može dobiti kola u staklenoj boci, a ljuljačka na verandi je dio svakodnevnog dekora. Malo nostalgična, ali s obje noge na gasu k cilju. Zadnja stvar je apsolutni emo razarač. Ne mislim to u smislu da ćete skakat s plafona kao na "Forgive And Forget" ili "Last Place You Look". Mislim točno kako piše. Zapaljeni fitillj ide direktno prema vašem srcu s vrlo izvjesnim krajem. Ako ikada hoćete iz neke druge perspektive promatrati život u gradu pustite ovu stvar na mp3 plejeru i neke stvari će biti čišće. Prozirnije. "How You're Bound" ima svojstva bistrenja. Obećajem. Ona je antihit. Nije za pustit na tulumu. Možda za pustit pokoju suzu. Ak vam se hoće. Mene samo zanima, ako su ovako završili prvi od tri EP-ja kako će tek zvučati kraj trećeg?! To je k'o ono kada su Insane Clown Posse najavljivali da će s objavom njihovog posljednjeg albuma nastupiti apokalipsa. Smatram da je apokalipsa za fušere i kukavice, ali ako će i nastupiti veće su šanse da će se dogoditi nakon četvrtog EP-ja od The Get Up Kids nego nakon bilo čega od ona dva klauna (bez šale). Osim možda nakon njihovog ne puštanja vode u WC-u, a cijelu turneju po američkom jugu su jeli čili i grah s lukom (sa šalom).

Što smo na kraju naučili? Prvo, da kraj uglavnom nije kraj. Drugo, da cikličnost života obećaje stati na kraj tvojim bijelim Ray Bankama. Treće, da je Vrana vještiji s glazbenim faktima od mene, jer sam ja uvijek u zaostaku. Četvrto, da ne vjerujete pričanjima da su novi Get Up Kidsi osrednji, a kamoli loši. Peto, da sam tokom pisanja ovog teksta uzeo pod zadatak preslušati "On A Wire", treći album od Kidsa, i da prva strana uopće nije tolko loša. Šesto, da je apokalipsa za papke.

Mislim da bi od svega ovog naučenog volio da samo zapamtite da se skroz isplati čuti i slušati nove The Get Up Kidse. Nasmiješit će vas, malo rasplakati i podsjetiti zašto ste ih nekad slušali odfrljene do daske skakući s plafona. Samo što ovaj put i oni i vi imate kacige na glavi. Jer ste malo stariji. Oni su malo stariji. Mudriji. Al' još uvijek plafon. Visoki plafon.

Ps. Hvala Sandra!

www.thegetupkids.com

www.myspace.com/thegetupkids