Sigur Rós Kveikur (2) XL Recordings 2013.
"Kveikur" nije loš album, naprotiv, no ne zaslužuje da se ubroji među najbolja ostvarenja Sigur Rósa, nije jedan od onih albuma koji se vrte nekoliko popodneva bez prestanka. Upitno je u kojoj su mjeri zastranili tijekom poigravanja sa zvukom i nekako mi se čini da nisam jedini kojega je uspjelo zbuniti svo to silno eksperimentiranje
Već više od dvanaest godina pratim stope sastava Sigur Rós u stopu; prošlogodišnji album "Valtari" raspametio me i raspekmezio u toj mjeri da sam samoga sebe uvjeravao kako bolji materijal od toga nikada neće snimiti (slične sam misli mislio kad sam prvi put čuo "()"). Ambijentalni album "Valtari" krasi teško ponovljivi ugođaj ugode, skladnim skladom obojane su skladbe, nema u njemu naglih oscilacija i poigravanja sa zvukom, što se za najnoviji album "Kveikur" ne može reći - miješaju se u njemu post-rock i post-metal te ambijentalne i baroque-pop melodije. Ukratko, "Kveikur" u sebi sadrži većinu glazbenih utjecaja koji se mogu čuti u njihovom dosadašnjem stvaralaštvu.
Preglasan je i neujednačen "Kveikur", povremeno nedostaje prepoznatljiva magičnost u svoj toj galami instrumenata, previše je ritma, a premalo melodije ("Kveikur") - čak i Jónsijev falsetto kao da povremeno falša ("Yfirbord"). Dok je „Valtari" ostavio dojam kompaktne i čvrsto zaokružene cjeline, "Kveikur" zvuči neuštimano poput zbora neurotičnih akademika; tijekom prvog slušanja materijal djeluje raštrkano i razbacano. Uvodna "Brennisteinn", naslovna "Kveikur" i "Rafstaumur" su naprosto preglasne skladbe, svakako netipično glasne za Islanđane koji su dosad stvorili sijaset sjetnih srećica u zvučnom obliku. Tek "Stormur" i "Isjaki" krasi nešto vedriji i razigraniji tonovi, dok završna "Vor" posjeduje harmonični ugođaj koji se protezao kroz gotovo čitav "Valtari". Izdvojio bih skladbu "Hrafntinna", ona sadrži sve što karakterizira Sigur Rós - plemenitu pamet zvuka i poletni ugođaj što graniči sa sjetnom srećom i nasmijanom tjeskobnošću.
"Kveikur" nije loš album, naprotiv, no ne zaslužuje da se ubroji među najbolja ostvarenja Sigur Rósa, nije jedan od onih albuma koji se vrte nekoliko popodneva bez prestanka. Upitno je u kojoj su mjeri zastranili tijekom poigravanja sa zvukom i nekako mi se čini da nisam jedini kojega je uspjelo zbuniti svo to silno eksperimentiranje. Itekako se osjeća neprisutnost Kjartana 'Kjarri' Sveinssona, multiinstrumentalista koji je prošle godine napustio sastav u kojem je bio od samog početka. On je, kako zvuči, bio poveća duša sastava, prebirući po klavijaturama (do)davao je smisleni sklad i najbučnijim skladbama.
