'Novi Sigur Rós zvuči drugačije nego onaj drugačiji predzadnji album + zvuči dobro'. U toj jednoj rečenici s pot listine gugl grupe Dražen je možda na najbolji način sublimirao sve ono što "Kveikur" jeste. Drugačiji album koji zvuči dobro.

Ako se zna da je prošlogodišnjem "Valtari" albumu prethodila četverogodišnja studijska pauza, ali i rasprava o budućnosti benda, onda je prilično čudno zvučala vijest da su se ovi Islanđani odlučili objaviti svoj sedmi studijski album tek nešto više od godinu dana nakon prethodnika. No, kako je uz najavu "Kveikura" objavljena i informacija da je klavijaturist/multiinstrumentalist Kjartan Sveinsson odlučio napustiti bend, onda je nekako sve bilo jasnije. Očito su unutarnji problemi riješeni na taj način, a ostatak benda je, nakon sjajno primljene prošlogodišnje turneje u sklopu koje smo ih imali priliku gledati i u Mariboru, odlučio nastaviti svirati i stvarati. Rezultat toga je "Kveikur". Kako smo već rekli, drugačiji album.

Razlike između "Kveikura" i ranijih Sigur Rós radova prije svega se očituju u činjenici da je ovo uvjerljivo 'najčvršći' album u njihovoj karijeri. Odmah od početka albuma, pjesme "Brenninsteinn" Jónsi i ekipa nude neki novi zvuk kojeg do sada nismo imali priliku od njih čuti. Ritam sekcija je preuzela glavnu ulogu, poprilično je 'gurnuta' naprijed u zvuku, ali i poprilično agresivna, barem koliko je to moguće jer se ipak radi o Sigur Rósu. Druga promjena je ta da Jónsi puno više pjeva. Njegove dionice ovdje se ne sastoje od svega par slogova što je često bio slučaj u dosadašnjem dijelu karijere, a što sam u šali znao komentirati da čovjek u nedogled pjeva samo 'ju sa jo'. Dapače, "Brenninsteinn", kao i veći dio cijelog "Kveikura" je prilično klasično strukturirana pjesma upravo zbog Jónsijevog vokala. Naravno, ovo 'klasično' treba uzeti s malom zadrškom, ali činjenica je da ovaj album nudi neke pjesme koje imaju pamtljive (ili barem pamtljivije nego inače) refrene.

I to je ona najveća razlika "Kveikura" u odnosu na sve što se prije njega događalo. Album je slušljiviji, reklo bi se pristupačniji. Dominacija ritam sekcije te dosta pjevnijih dionica donijela je onu prijeko potrebnu svježinu u zvuku koji je tijekom godina možda bio malo pre-prepoznatljiv. Barem za neke površnije slušatelje (ili one koji nisu potpuni fanovi benda - oni će jasno reći kako svaki od sada već zadnja tri albuma priča potpuno drugačiju priču). No, promjene nisu izgubile donijele gubitak čarolije. Dapače. Tijekom slušanja "Kveikura" često su mi se javljale asocijacije na Cocteau Twins, a gdje ćeš veće čarolije od te usporedbe. Naravno, daleko je Sigur Rós od beskonačnog slaganja gitarskih dionica jedne na drugu kao što je to činio Robin Guthrie - Jónsi se ipak služi gudalom za sličan učinak, a ni njegov glas nije baš sličan onom legendarne Liz Fraser, ali ugođaj "Kveikura" je sličan nekim Cocteau Twins albumima. Sve je prilično prozračno, ali opet dosta energično. Snaga ovih pjesama jednostavno je opipljiva.

U recenziji za "Valtari" napisao sam kako su Sigur Rós već odavno ušli u onu fazu karijere kada mogu raditi što god žele, a publika će to svejedno prihvatiti. Ta je tvrdnja definitivno točna, ali bih je samo malo dopunio. Jónsi, Georg i Orri (i svi ostali koji sudjeluju na bilo koji način u njihovom radu - bilo studijski, bilo koncertno) stvarno mogu raditi što god žele, a njihova vrijednost se jasno očituje u tome što lakoćom mijenjaju izričaj te se dalje zadržavaju na iznimno visokom nivou. Ako je "Valtari" bio smirujući album, "Kveikur" je donio mnoštvo energije. Euforija je uvijek bila tu, a svježina je ipak bila potrebna u sada već gotovo 20-godišnjoj karijeri benda.

www.sigur-ros.co.uk

Pročitajte i drugo mišljenje o albumu