Fu Manchu Signs Of Infinite Power Century Media 2009.
'Fu manchu' je naziv za brk koji uglavnom nose negativci u kung-fu filmovima 70-ih i 80-ih, a sve je počelo još 20-ih godina prošlog stoljeća kada je izvjesni Sax Romer (John Darnielle mu je čak posvetio pjesmu), engleski pisac B-krimića, stvorio lik doktora Fu Manchua, kriminalnog genija kineskog porijekla s tankim dugim brčićima koji mu vise niz lice.
'Fu manchu' je naziv za brk koji uglavnom nose negativci u kung-fu filmovima 70-ih i 80-ih, a sve je počelo još 20-ih godina prošlog stoljeća kada je izvjesni Sax Romer (John Darnielle mu je čak posvetio pjesmu), engleski pisac B-krimića, stvorio lik doktora Fu Manchua, kriminalnog genija kineskog porijekla s tankim dugim brčićima koji mu vise niz lice.
Idućih 90 godina te brčine počele su se javljati svuda oko nas. Inspirarni zlim kineskim doktorom prvo su ih dobili spomenuti negativci, pa na kraju i svi Azijati u prosjećnom komercijalnom filmu (živjeli sterotipi!), da bi vrhunac uslijedio ranih godina novog milenija kada je po Zagrebu viđen izvjesni korpulentni gospodin kako šeće uokolo s ostatcima graha koji se cijede niz njih. Nećemo ga imenovati, ali recimo samo da se odazivao na nadimak identičan prezimenu političara koji liči na Droopya, iz Alije Sirotanovića mutirao je u Alojzija Stepinca, a nije Ivo Banac.
Nema sumnje da je i ova napušena ekipa iz Kalifornije inspiraciju za ime benda pronašla u sličnim izvorima. Ljudi su to koji po danu surfaju, te žive od minimalca, poneke stipendije i roditeljskog sponzorstva. Dovoljno za stan u blizini plaže, rabljeni auto, surf dasku i gomilu gitara. U svoj gomili glazbe tipične za Kaliforniju, od melodičnog punka, preko hard core punka do pompoznog hard rocka, djeca Orange Countya odlučila su se ipak za metal, ponajviše zahvaljujući Kyussu, bendu koji je izronio iz kalifornijske pustinje donoseći sa sobom nešto novo- spori miks hard rock i heavy metal riffova oslonjen o grmljavinu basa, a sve začinjeno zrnom psihodeličnih solaža te neizbježnim fuzz efektima.
Glazba kao stvorena za duvanje - glasno, buntovno, a u isto vrijeme usidreno u mjestu i bez prevelike akcije. Kao stvoreno za opuštene generacije kojima nervoza i potreba za prihvaćanjem punk i metal scene nije potrebna. Kome treba mijenjati svijet, kada na njemu ima dovoljno mjesta da živiš kako želiš, svijet u kojem čovjek može da zaradi za život pobjedama na playstation turnirima, te na pogrešnim koeficijentima kladioničara?
Čitajući ovo sigurno se pitate kako ljubitelj gay kauboja može recenzirati jedan u principu sirovi rock bend koji se samo želi zabavljati? Odgovor je isti kao i na pitanje za koga glasati na predstojećim izborima - nemam pojma. Samo znam da glazbu ili voliš ili ne voliš, a ja ovaj zvuk obožavam. Možda to ima veze sa Jugom duboko usađenim u njene korijene, lijenosti koja je totalno nekonformistička (spin alert! spin alert!) u ovo doba ambicioznih babuna koji plaćaju desetke tisuća eura da bi jednoga dana nosili titulu diplomiranih 'meneđera', a da u životu nisu knjigu pročitali. Ali ono što znam je da su drugi i treći album Kyussa remek-djela i neki od najoriginalniji rock momenata 90-ih. Od njih je sve i krenulo.
Naime, bubnjar Kyussa Brant Bjork nedugo nakon toga napustio je grupu (koja više nikad nije dosegla slične visine, te se ubrzo i raspala), krenuo u producentske vode i otkrio ekipu iz Fu Manchu, iza koje je tada bilo nekoliko neuglednih albuma. Toliko su mu se svidjeli da se odmah smjestio iza bubnjeva, a ostalo je povijest. Od 1996. do danas Fu Manchu su između neprestanih svirki, albuma i gostovanja na soundtracku za Tony Hawk Pro Skater 2, bili i ostali najpouzdanije ime žanra kojega znamo pod imenom stoner-rock. Sorry, ali Queens Of The Stone Age su ipak previše pop i previše ambiciozni, a premalo metal i premalo drveni, da bi uopće bili u konkurenciji.
Iako je Bjork napustio grupu 2001. nakon remek-djela "California Crossing", gotovo se ništa nije promijenilo. Doduše, luđačko lupanje po bubnjevima itekako fali, ali stvar je više u tome da je bend toliko istrošio svoj zvuk, pa nakon slušanja ranijih albuma ovi novi ne predstavljaju ništa drugo osim podsjetnika kako je došlo vrijeme da se "California Crossing" izvadi iz naftalina, raspali u autu i da se pritom strga vrat. Heavy drvo bejbe!
"Signs Of Infinte Power" je tako deseti album, album koji kao i deveti i osmi prije njega donosi tek novu dozu istoga. Nekome tko nije čuo bend ranije vjerovatno neće zvučati posebno, kao što bi neki od albuma u periodu od 1996. do 2001. mogao, ali nitko ne može reći da ekipa i dalje ne rastura. U biti, ovo je možda i najbolji materijal još od Bjorkova odlaska. Uvodne tri stvari su tipični Fu Manchu, valjanje groova i riffa koje se čini kao da traje vječno, a ne tek malo više od tri minute u prosjeku, s melodičnim trenutcima kakvih nije bilo od najboljih pjesama "California Crossing". Nakon toga stvari malo padaju, ili možda jednostavno postaje nemoguće u svoj toj buci išta razlikovati.
Sirovi riffovi za vježbe vrata i kralježnice, malo psihodelične gitare za opuštanje mozga, te taman toliko ritma da mrdaš dupetom ali da ga ne pomakneš - dovoljno da zaključimo kako Fu Manchu i dalje nudi alternativnu vježbu ravnu bilo kakvoj jogi, pilatesu, zračnom biku ili čime se već sve ne bave ove pičke koje se drmaju po tim strunjačama umjesto da odu van iz kuće i zaigraju nekakav sport sa društvom. A ako mislite da je ogroman minus što je svih ovih 30 i nešto minuta ravno kao Gwen Stefani, poljubite me u moju kundalini zmiju.