U zadnjih godinu dana imao sam sreće uživo gledati i Street Dogs i Dropkick Murpyhs, što me dovelo do zaključka da je odlazak Mike McColgana iz ovih potonjih jedna od najboljih stvari koja se mogla dogoditi. Za one neupućene u zavrzlame oko bivših članova oba benda evo kratki pregled - Dropkick Murphys 1998. izdaju debitantski album "Do Or Die", street punk album koji je s vremenom dobio kultni status. Tadašnji glavni pjevač Mike McColgan napušta bend da bi postao vatrogasac, na njegovo mjesto dolazi Al Barr, a ostatak benda otkriva gajde i mandolinu, što kulminira njihovim najboljim albumom "Blackout". Za to vrijeme Mike McColgana se vraća street punku s izvanrednim Street Dogsima. Svijet je bogatiji za dva dobra benda i svi su sretni. Barem su do sada bili, jer se na ovom albumu osjeti da fali žestine i života.

Dvije godine nakon iznenađujuće solidnog "Going Out In Style", na red dolazi osmi album "Signed And Sealed In Blood". Za razliku od prošlog konceptualnog albuma koji je imao dosta ujednačeni stil i tekstove, ovaj album eksperimentira na sve strane što nije rezultiralo prevelikim uspjehom. Naravno da eksperimentiranje ne znači da je bend snimio dubstep obrade jazz standarda, ali u odnosu na ostatak diskografije ipak se osjete razlike.

Prvo što se primijeti na albumu je sve veći vokalni doprinos Kena Caseya, dok je Al Barr na dosta stvari delegiran na mjesto pratećeg vokala. Caseyev mekši vokal i više paše uz album, jer je cijeli tempo dosta sporiji u odnosu na "Going Out In Style". Čak se i vesele poskočice poput "The Battle Rages On" ili "Burn" ne mogu mjeriti s, recimo, "Time To Go". Cijeli album najviše podsjeća na razradu njihove pjesme "Sunshine Highway", a ovisno o tome koje vas razdoblje benda više veseli, ovu informaciju ste dočekali s opreznim entuzijazmom ili ste već otišli ritualno spaliti svoju kopiju "Do Or Die".

Između ovih 12 pjesma našlo se mjesta za božićnu baladu u obliku "The Season Upon Us", posvetu Thin Lizzyju zvanu "Out On The Town" i sigurno najkomercijalniju stvar koju su ikad napisali "Don't Tear Us Apart". Nažalost, ova potonja, osim što bi se mogla naći na novom albumu Coldplaya ili Keane, predstavlja i jedan od jačih trenutaka albuma. Pjesma je možda ljigava ali je u ovom slučaju ta ljiga kul, dok ostale pjesme koje sadrže njihov karakteristični zvuk zvuče neinspirirano i nemaštovito. Jedina olakotna okolnost jest što ovo uglavnom nije bio bend koji se slušao doma u fotelji i trijezan, već debelo pod gasom u društvu, ili ako imate sreće uživo. Treba pričekati da pjesme odrade svoju rotaciju po koncertima. Možda uživo sve bolje zvuči, ali to sigurno neće utjecati na ove snimke.

Prerano je nakon jednog albuma govoriti o tome da se bend potrošio, a ovdje se ionako radi o prokletstvu vlastite prošlosti. Nije sam album toliko loš, koliko se ne da usporediti s ranijim izdanjima. Tako Dropkick Murpyhs odlazi putem kojim su žanrovski drugovi Flogging Molly krenuli tamo negdje kod "Floata". Tekstovi su na mjestu, zvuk se nije pretjerano promijenio, u teoriji je sve ostalo isto, ali se izgubila čar.

www.dropkickmurphys.com