Recenzije

Virvel Sibir EP Rapanelli 2010.

utorak, 22. lipnja 2010

Virvel se svojom post-rock strategijom sa svakim izdanjem sve više udaljavaju od klasičnih pravila žanra, a zbog njihovog specifičnog zvuka moguće ih je usporediti sa zaboravljenim bendovima kao što su neprežaljeni Kukuriku Street i genijalni Little Radojica  

Posljednje sam dvije godine često provjeravao u kojoj su fazi beogradski bend Virvel i njihova izdavačka kuća Rapanelli Records. S obzirom na dugu i tihu pauzu pretpostavio sam da se ekipa iz benda razbacala po nekim usputnim glazbenim projektima ili da su se jednostavno posvetili nekim drugim životnim neminovnostima stavivši glazbu u sporedni plan. Počeo sam se miriti s činjenicom da je drugi album "Sa dna" (2006.) bio njihov posljednji studijski prilog te da ih nakon gostovanja na osmom Žednom uhu 2007. više nikada neću imati prilike gledati uživo. Ali eto ga na! Kao što to inače biva, opsesivno prevrtanje interneta moralo je kad-tad rezultirati još jednom rutinskom provjerom stanja. I napokon mi se posrećilo. Štoviše, malo sam i zakasnio.

Možda je u pitanju scenariji sličan onome koji je prethodio izdavanju drugog albuma. Pauza nakon prvijenca kojeg su izdali 2001. bila je još duža, a drugi su album prvo najavili kraćim singl izdanjem "Brzi svemir" + "Ian Fleming". Najnoviji EP "Sibir" donosi četiri nove stvari koje, ako se mene pita, uopće ne trebaju biti najava trećem dugometražnom albumu. Pjesme "A sve neki fini svet", "Dragi kolega, ako ste mislili da sam zaboravio", "Iz Sibira" i "Nemački štim" u sebi nose sve ono što nam je potrebno kako bi na podsjetili koliko je važno da je ovaj bend još uvijek aktivan.

Virvel se svojom post-rock strategijom sa svakim izdanjem sve više udaljavaju od klasičnih pravila žanra, a zbog njihovog specifičnog zvuka moguće ih je usporediti sa zaboravljenim bendovima kao što su neprežaljeni Kukuriku Street i genijalni Little Radojica. Znači, ne govorim doslovno o post-rock ili kakvom već zvučnom derivatu, nego upravo o ugođajima koji kao da su specifični za ex-yu prostor. Naravno, spomenuti bendovi se oslanjaju na cijeli niz uobičajenih stranih utjecaja, ali u konačnici je svaki od njih tvorac vlastite post-rock forme.

Tako su Virvel još jedan dokaz da je post-rock danas najzanimljiviji kada se njegova klasično uzlazno-silazna definicija u praksi ignorira od samom početka, tj. kada su odrednice žanra prepoznatljive taman toliko da se ja i meni slični imamo za što uhvatiti. Jer sve ostalo je paralelni svijet iz kojega Tijana, Zoran, Dejan i Željko soničnim putem korigiraju greške i prokazuju strahove iz svakidašnjice. Daleko od trendova, ali vjerni svom virvelskom zvuku. Na kraju krajeva, sa svojim su dosadašnjim izdanjima imali dosta zajedničkog s dubrovačkim ansamblom Izae. Sobna melankolija i Tijanino recitiranje, šaptanje i pjevanje pravi su soundtrack za neku zagrebačku ili beogradsku studensku podstanarsku avanturu.

Na povratničkom se EP izdanju za sada najviše približavaju pop formi vedrijih i pomirljivijih tonova koja je tek mjestimično isprekidana ponekim post-rock trikom. "A sve neki fini svet" je zato neodoljivi virvelski pop, ali se nemojte čuditi ako pri kraju prepoznate kratko Do Make Say Think gitarističko odmotavanje. "Nemački štim", baš kao i "Uspavanka" s prethodnog albuma, jedna je od najljepših pjesama s ovih prostora u posljednjih nekoliko godina, a video spot za nju je nešto najnepretencioznije što jedan bend može napraviti.

Prvi su dani ljeta (doduše, dva dana prije i poslije prvog dana je u Puli padala kiša), a ja se konstantno vrtim u krug s izdanjem kojemu je naziv "Sibir". Zato, dragi Virvelovci, nije problem ako se nećete više vraćati u naše krajeve. Samo se redovnije javljajte s ovakvim draguljima.

Cijeli "Sibir" možete preslušati na www.rapanellirec.com

www.myspace.com/virvel