Prvi taktovi pjesama ponekad znaju odmah osvojiti slušatelja. Takvi događaji jesu rijetki, a obrnuti razvoj situacije, u kojoj vas prvi taktovi potpuno odvrate od daljnjeg slušanja, vjerojatno je još rjeđi. Ono što se pak gotovo nikada ne događa je varijanta u kojoj pjesma, a s njom i album, počinje s dionicom koja zvuči kao nenadana teleportacija usred pjesme ostavljajući vas zatečenim i s uvjerenjem da vam je CD plejer/gramofon preskočio. Rock skupina Polvo odlučila je prkositi statistici i započeti svoj šesti album "Siberia“ na potonji način.

Polvo, u današnje vrijeme gotovo neznani junaci tzv. indie scene, za svoju šest glazbenu avanturu odabrali su Sibir. Naslov istovremeno navodi na krivi i pravi trag. Sadržaj "Siberie“ za razliku od geo-regije istogimena nije sinonim za hladnoću i nepristupačnost. Upravo suprotno. Osam numera u 45 minuta uzrokuju osjećaje smirujuće osame, odlučnosti, topline i ugode izgubljenosti u stranim, dalekim krajevima. Ono što se može dovesti u metaforičku vezu s naslovom jest ekspanzivnost i prostranost koja se dobiva slušajući album. Ova nedvojbeno urbana glazba ruši urbanom svojstvene konstrukcijske zagušenosti i njima uzrokovane tjeskobe. Naslovnica albuma prikazuje nešto nalik na rudimentarnu ilustraciju snježne pahulje koji nakon preslušavanja "Siberie“ asocira na alkemijski simbol, konstrukt koji pretvara hladno u toplo. Hladno u Polvo.

Druga faza, ili čin, stvaralaštva Polva započeta 2009. s "In Prism“ smjelo i bez lažne pristojnosti rastače sve žanrovske zadanosti i očekivanja. Njihova glazba je potpuno nezainteresirana za bilo kakvu jasnu klasifikaciju. Bend odlučno odbacuje sve etikete koje im se nastoje prišiti, ponajviše onu pionira math rocka. Čak i nevješto uho s vrlo ograničenim iskustvom s math rockom će brzo uočiti besmisao ili baremnepotrebnosti povezivanja ovog benda s tim žanrom. Nimalo prvoloptaški, Polvov glazbeni spektar sadrži natruhe i proga i psihodelije i radijskog rocka i hipi boemije i noisa i krauta. Ako se palite na žanrovske smjernice najspretnije (a time i najnespretnije) bi bilo bend opisati kao post-indie. Sve što se danas očekuje od indie žanra ovdje je izvrnuto na gotovo neprepoznatljiv, ali ujedno i čudno prijemčiv način.

Polvo na "Siberiji“ razrađuju svoj sada već prepoznatljiv zvuk u kojem prevladavaju iščašene melodije, izlomljeni ritam, disonanca i repeticija. Gradeći svoj paralelni Polverzum slušateljstvo se u njemu istovremeno osjeća urbano i pastoralno, domicilno i strano, na spoju neke prošlosti iz književne fikcije i suvremenosti. Instrumentalni dijelovi uvelike dominiraju albumom i iako su vokali uhu ugodni i često na granici šapta, oni u Polverzumu nisu od velikog značaja niti igraju ikakvu bitniju ulogu. Iako su tekstovi danas možda kontekstualno najjasniji, treba imati na umu da bend ističe kako u tekstove ne ulažu ni blizu toliko truda koliko u glazbu jer misle da tim aspektom nemaju puno za reći.

Novi je album iz perspektive sagledavanja cijele karijere benda najkohezivniji. No, ovo je samo faktografski vrijedno spomena, ne i kao vrlina u odnosu na ranije albume. "Siberia“ je s kohezijom postigla i odgovarajuću pitomost repertoara koja ne čini isti nimalo manjkavim ili manje uzbudljivim. Koristeći slojeve disonance, nedokučive melodioznosti i razlomljene, uzbudljive ritmovePolvo na svakom album zvuči iznova inspirirano i inspirativno. "Siberia“ nije iznimka.Polvo teži ostvarenju ideje Davida Byrnea da umjesto projekcije postojećih osjeća na publiku glazbom stvore osjećaje bez predumišljaja. Njihov osobit pristup u kombiniranju klasičnog rocka, noisa, psihodelije i drone motiva može na uho zvučati kao svojevrsna improvizacija, ali samo zvučati. Krajnji rezultat je uvijek pomno razrađen glazbeni kolaž koji čak ne smije biti proizvod slučaja, jer bi tada Polvo toliko prkosio statističkim vjerojatnostima da bi njihove ploče bile predmetom razmatranja kvantnih fizičara, a ne rock kritičara.