''Najvrjednije stvari u životu su vaši odnosi, ljudi koje poznajete, mjesta koja ste posjetili i iskustva koja ste stekli.''

- Steve ''Lips'' Kudlow

Ova rečenica, koju na kraju genijalnog filma o metal legendama Anvil izgovara pjevač, autor, gitarist i lider benda Lips, idealan je uvod u priču o novom albumu benda iz Sacramenta, nekima poznatog pod imenom Cake. Jer, ako mene pitate, ona sadrži upravo sve one razloge zbog kojih je nemoguće nešto tako prekrasno i jedinstveno kao što je glazba (i umjetnost općenito) svesti na ikakva objektivna mjerila.

Upravo zato mi se kao osobi od krvi i mesa, koja voli ono što voli i koju živo boli neka stvar za ono što joj ne paše, iritiraju sve one liste na kojima su Kanye Zahod i Arcade Fire na vrhu, kao da je teoretski moguće da su baš svima koji promišljaju o glazbi ti albumi vrh vrhova. Mislim, koje su realne šanse da se tolikim različitim ljudima svide baš iste ploče? Otprilike kao i da svaki dan pogodite listić s pet vezanih tekmi u kladi. Hrpa govana, eto što vam je teorija. Glazba se ne sluša mozgom, već srcem.

Iako u startu kažem da treba odjebat sve teoretičare koji čitaju puno knjiga i znaju lijepo pričati pa se onda skrivaju iza svojih lingvističkih apstrakcija (kao i sve drugo, i to je samo sistem samoobrane – ne mogu te namlatiti šakama, zato ću te zbuniti konstrukcijama uma, japanska buba a-ca), ironija cijele situacije je u toma da, kao ovisnik o baljezganju, trebam ovaj prostor ne bi li vama (ali i sebi) objasnio riječima ono što, možda, možete čuti i sami. A to je jednostavna činjenica da su Cake zakon. Iako često ostavljaju dojam kriminalaca.

Da se vratim na uvodni citat - koliko vas ima odnose s nekim bendom, odnose koji sežu desetak i više godina unatrag? Zaboravite na pomodne gluposti, stil života i slično, već se koncentrirajte na one samo vama bitne momente, one koji su vas izgradili i koji su ostavili traga na vama. Ja sam slušao Zeppeline i Stonese i Dylana još u osnovnoj (iako sam najviše od svega volio Paula Simona, samo što to u određenim godinama nije cool priznati), ali to je bila lektira, nešto što ti se nameće samo po sebi.

Cake su valjda prvi bend koji sam otkrio sam, čistom igrom slučaja. Pričat ću o tome nekom drugom prilikom, o tome ljetu 1996. nakon kojega više ništa nije bilo isto zbog dva albuma koji su se nekako pojavili na jednom otoku na kojem sam provodio ljeta. Prva pijanstva, prve ljubavi, prva razočaranja, sve uz pratnju drugog albuma Cakea znanog i kao ''Fashion Nugget'' i tada svježe izišlog Sublimea o kojemu je ne tako davno pričao Ante Estrada.

Za ovu prigodu želim samo istaknuti da moj odnos s Cakeom traje tako već dobrih 15 godina, više od pola moga života (naravno da moram istaknuti kako još nisam ušao u tridesete, jebite se svi vi desetak godina mlađi koje takve stvari još ne brinu), a to nije mala stvar. Kažem, poseban je to odnos iz tog razloga što su Cake još uvijek aktivan bend, do kojega mi je stalo. Kad Stonesi ili Dylan izdaju novi album to me otprilike uzbudi kao i pogled na znojnog Ivicu Blažićka. Cake su ipak generacija, netko s kim si odrastao i s kim te veže istinska intimnost.

Dobro, reći da su aktivni možda je malo pretjerano obzirom da ''Showroom Of Compassion'' izlazi dobrih sedam godina nakon ''Pressure Chief'' ploče, njihovog posljednjeg studijskog rada (''B-Sides and Rarities'' objavljen 2007. bio je tek način da se ubije vrijeme dok na red ne dođe prava stvar). Autor i čovjek koji stoji iza ovog benda svojim likom i djelom, John McCrea, u posljednjem desetljeću nije se baš pokazao plodnim jer su čak i ova dva izdanja bila poprilično slabašna.

Mislim, kada vam to govori jedan ultimativni fan koji nikada ne skida ružičaste naočale, onda je valjda sve jasno. Naime, najveća snaga Cakea je bila potpuna originalnost njihova zvuka za koju nije bilo i nema nikakve usporedbe. Ujedno, slijepo robovanje tom istom zvuku dovelo je do toga da svaki novi album doslovno zvuči isto kao onaj prethodni. I ne samo to, valjda kako bi naglasio svoju jedinstvenost, bend je godinama inzistirao na ponavljanju motiva ne samo u glazbi, već i u svakom obliku vizualnog identiteta.

Ima u tome nešto smirujuće, u tim žutim omotima na kojima uvijek istim fontom piše ime benda i naziv albuma. Pa imamo sličicu na coveru iza koje se krije nekakva tapiserija. Sve je posloženo kako bi se tražio smisao kojega nema, što je glavni trik kojega su McCrea i društvo svih ovih godina izvodili. Tekstualno, pjesme mogu govoriti o svemu, ali i o ničemu. Sve je na vama i na vašoj mašti. Ironične, angažirane, patetične? Odgovor možete dati samo vi.

Uglavnom, nemali šok je bio ugledati novi cover na kojemu umjesto žute boje prevladava plava. Umjesto crteža u pop-art stilu imamo nešto klasičniji na kojem nekakav tigar napada dječaka, što u kombinaciji s riječi suosjećanje u naslovu daje jednu standardnu Cake dozu sarkazma cijeloj priči (čovjek je čovjeku vuk, pardon tigar, jelte). A možda i ne.

Obzirom da je i font kojim je ispisan naziv albuma nešto drugačiji, logično je da čovjek pomisli kako je to to, došao je trenutak u kojem je McCrea ipak odlučio malo razdrmati svakodnevicu. Jer, Cake su usprkos svoj originalnosti ipak uvijek bili i ostali jedan običan studentski bend koji, nezadovoljan svijetom oko sebe i njegovom ružnoćom, gradi vlastitu zonu ugode, samo što se onda u toj zoni gubi – ne bi li je zaštitio, čovjek je primoran braniti je istim onim sredstvima protiv kojih se borio dok ju je stvarao.

Ne znam da li su McCrea i društvo svjesni te ironije ili su je, tako otkačeni i ironični možda i sami prizvali time što su im pjesme uvijek na granici nečega što zvuči kao da dolazi iz srca i nečega što zvuči kao da je proizvedeno na traci (možda na jednoj lijepoj, pametnoj i zanimljivoj traci, ali ipak traci), ali činjenica je kako novi album opet ne donosi ništa nova.

Zvuk je i dalje isti – sirovi bubanj s minimum elemenata, distorzirana gitara koja, kada ne zuji, odsvira poneki kratki solo ili skalu, funky bass na kojem se pjesma uglavnom vozi od početka do kraja (ali koji danas više nije ni upola tako moćan kao što je bio u vrijeme dok je u bendu kao basist bio angažiran nenadjebivi Victor Damiani) te neizbježna truba Vincea DiFiorea kao osnovna protuteža hladnom vokalu Johna McCrea koji se uvijek vrti negdje na pola puta između pričanja i pjevanja, osim kada se odluči za povremene krikove.

Uvodna ''Federal Funding'' nešto je življe otvaranje nego što smo navikli, ali opet je dovoljno monotona da nas uljulja prije hitoidnijeg nastavka. O čemu ovdje McCrea priča nemam pojma, valjda pokušava dati osvrt na besmisao birokracije i korupciju, a možda tek ponavlja nekoliko rečenica koje su mu zapele za uho dok je čitao o problemima koje Kingsi imaju oko izgradnje nove dvorane u Sacramentu. Građani zapadne obale inače su poznati po tome što ne vole trošiti svoja federalna sredstva na igračke raznih bogataša, što naravno nama zvuči totalno egzotično – od kada to građani uopće imaju pravo odlučivati što da rade sa svojim novcem? Svašta, kakve komunjare su ti Ameri.

''Long Time'' je već tipični Cake hitić ljubavne tematike, kakve štancaju još tamo od zadnjeg im uber-hita ''Never There'' i treće ploče na kojoj su energiju benda zamijenili studijskim trikovima koji se najbolje osjete u elektronskim dodatcima i kirurški preciznim uletima svih njihovih zaštitnih znakova. ''Got To Move'' je nešto sporiji pokušaj sličnoga kojega nosi McCrea u svojim rijetkim trenutcima pjevanja (koji barem meni uvijek zvuče ugodno i smirujuće). Naravno da je kraj ljubavi još jednom u glavnoj ulozi i naravno da u tom refrenu koji lomi jezik nema ničega osim dobre zabave – ekipa je odlučila otpjevati rasni klasični višeglasni refren, samo što u pozadini osim očekivane vrhunske zvučne slike imamo trash gitaru koja unedogled ponavlja jednu te istu frazu.

Sljedeća ''What's Now Is Now'' sličnog je tempa i namjera, dok s ''Mustache Man'' stvari konačno postaju malo brže, ali ne i kvalitetnije. Cake trikovi se ponavljaju tijekom cijele pjesme, a kad McCrea na refrenu zavapi ''I have wasted so much time'', to konačno zvuči kao nešto iskreno, ujedno i nešto što veze nema s brkatim tipom o kojem bi pjesma trebala biti. Slijedi je instrumental ''Teenage Pregnancy'' koji pak nema veze s mozgom i koji je tu tek da popuni minutažu (ali i da podsjeti na jedan jedini bend na ovom svijetu s kojim se Cake uopće može usporediti i kojega možemo istaknuti kao uzor im – Camper Van Beethoven, još jednu skupinu kalifornijskih studenata koja je početkom '80-ih izvan svake struje alternativnog rocka prezentirala sličan miks žanrova i prije svega apsurdnih tekstova u opuštenim neambicioznim pokušajima ispucavanja vlastite kreativnosti).

Cake pak danas ne rade to što rade zbog kreativnih pobuda, već zato što tu i tamo treba nešto i zaraditi, a, vjerovali ili ne, njima to i dalje uspijeva. Ovaj drugi dio albuma za to će se i pobrinuti. ''Sick Of You'' je prvi singl i stvarno sjajno posložena Cake stvar, dok je ''Easy To Crash'', usprkos groznom uvodu sa sintićem u stilu Huljića, možda i jedini predstavnik koji će s ovoga albuma završiti na best of kompilaciji. Odlična melodija, sjajan tekst (odnosno, sjajan je ako u njemu želite isčitati kritiku društva koje se vodi samo materijalnim vrijednostima), sve u svemu - tipični Cake.

Na ''Bound Away'' imamo još jedan, svojevrsni nastavak country trenutaka koji su neizbježni na svakom albumu. Pjesma priča o stalnim turnejama i nedostatku doma, a što je više country od plakanja za idiličnim trenutcima mladosti. ''The Winter'' je još jedan klasičan Cake moment, ovaj put izgrađen oko klavira, a na refrenu čak koriste doslovno istu melodiju kao na većini predzadnjih pjesama s dosadašnjih ploča.

Zadnja stvar je, naravno, natopljena orkstracijama, iako nije ljubavne tematike, već više apsurdističke. O čemu ovi ljudi zapravo pjevaju, pitaš se po tko zna koji put. Ali, obzirom na niz od pet odličnih pjesama u drugom djelu albuma, ono što se više ne pitaš je imaju li Cake i danas ikakvog smisla.

Ispada da, dok god mogu iz ovih svojih desetak trikova izvući dobru stvar, imaju. Naime, iako ni jedna od ovih pjesama neće nadmašiti čaroliju ranijih, u dobrom dijelu slučajeva ponovit će je, a to nije mala stvar. Jasno, ako ste fan. Ako niste, ili ste prezahtjevni, radije izbjegavajte namjerne susrete s novim albumom koji nudi dovoljno solidnih trenutaka, ali koji je teško okarakterizirati kao išta više od najboljeg albuma loše glazbe koji ćete ćuti ove godine.

Međutim, u slučaju da se jednom namjerite na dobri stari ''Fashion Nugget'', nije zgorega da poslušate kako zvuči jedan originalan pop bend u naponu snage, prije nego je, parodirajući sve živo, postao parodija samoga sebe.

A, opet, mene sve to skupa ne može manje smetati. Nakon 15 godina, Cake su mi kao obitelj. Mane su lakše uočljive, ali vrline su ih uvijek u stanju nadmašiti. Lips je to najbolje rekao kada je rekao: ''Family is important shit, man.''

www.myspace.com/cake

www.cakemusic.com