Što napraviti s muzikom za koju ne postoji odgovarajući žanr kojim bi ju bilo lako etiketirati? Krpati se usporedbama s elementima iz drugih glazbenih smjerova, eto što. Jer Shit and Shine (iliti Teksašanin Craig Clouse) iz albuma je u album sve više žanr i svijet za sebe. Kaleidoskopski, hipnotički i transom nadahnuti amalgam krautrocka i raznih elektroničkih stilova, od industriala do disca… tako nekako. Prvo slušanje i prve asocijacije - dva poznata imena odmah padaju na pamet: Tobacco/Black Moth Super Rainbow i Sun Araw. Ako razumijete suštinu tih projekata, razumjet ćete i Shit and Shine. Svakom dugačkom pjesmom, nazovimo ih jamovima, ovog maštovitog mashupa dominira čvrsti, ponavljajući ritam, e da bi na tu podlogu bili nabacani svakojaki zvukovi i semplovi koji se pojedinačno kratko zadržavaju i rijetko ponavljaju. Tako će "C2-6" zazvučati gotovo rokerski zbog prepoznatljivih značajki tog stila koje su tu blasfemično svedene na ritmičku podlogu i dovedene do besmisla, "Cowboy Hat" je pak opaka, neprijateljski nastrojena, industrijski intonirana plesna stvar, a "Goat $hit" svojim tvrdim beatovima skoro pa da upada u područje tehna.

Ovisno o raspoloženju kojim pristupate ovoj muzici ona može djelovati ili iznimno plesno, kao dizalica, ili kao ambijentalno-istraživačko opipavanje svemira. Ta je kameleonska crta posebno upečatljiva i očita na uvodnoj droneastoj "Electric Pony 2" koja stalno prijeti nekakvom neostvarenom eskalacijom i odjavnoj hip-hopastoj "Egg Mm-Muffin / Pimp Different" koja djeluje kao cigareta poslije seksa, after do nekog desetog jutra ili neki slični trop. Umetnite po želji. U svom tom košmaru našla se i "Writing Poetry On Your Forehead With The Tip Of a Hunting Knife", minimalistična, jazzy i ujedno najnormalnija pjesma koja će zbog specifične upotrebe zvuka kontrabasa podsjetiti na Four Tet.

Atmosfera i doživljaj ove glazbe ostavljaju puno prostora za slobodnu interpretaciju, no sve skupa očito je faux opako, krajnje zajebantski postavljeno. Satiričko-folirantska vožnja kroz grad dok si mislite da ste faca, a zapravo ste utopljeni u sivilo mase. Soundtrack za neki čudnovati, apsurdistički film Lea Caraxa (pokušajte gledati Holy Motors s ovime u pozadini). Nema tu “slušljivosti” ni “probavljivosti”, zavaravajuće primamljivim ritmovima unatoč. Ako i pomislite da ste naletjeli na neki pitki dio, razuvjerit će vas nadolazeći nojzerski kontrapunkt. Kaotična, prljava i zbrčkana ploča - upravo je u tome sva čar. Dokaz da isti album može poslužiti i za chillanje i za totalni raspašoj.