Sharon Van Etten je imala sreće. Nakon dva albuma dobila je priliku da uz odabrano društvo i šaku novih rehabilitacijskih pjesama prekine opsesiju s neuspjelom vezom. Još uvijek se rado gubi u starim strategijama potiskivanja, ali pročišćavanje je očito tek počelo.

Dear I need someone who's lost / Tell me how not to stop all these tears and fears

S vinilom je stiglo kratko pismo. A4 fotokopija s porukom u kojoj Sharon u kratkim crtama rezimira i objašnjava situaciju u kojoj se zatekla prilikom snimanja svog trećeg albuma "Tramp". Svjesna da se radi o prekretnici i albumu koji će joj donijeti novu publiku, imala je potrebu podvući crtu i ponovo predstavi samu sebe i sretni splet okolnosti koje su joj promijenile život.

Aaron Dessner iz The National joj je prije snimanja trećeg albuma ponudio svoj njujorški studio i producentske usluge koje su sa sobom ubrzo povukle zajedničke prijatelje zbog kojih je ovo izdanje i prije službenog izlaska percipirano kao jedan od prvih indie favorita godine. Među ekipom u studiju su se tako našli Zach Condon (Beirut), Julianna Barwick, Matt Barrick (The Walkmen), Jenn Wasner (Wye Oak), Peter Silberman (The Antlers), Sufjan Stevens i drugi. A nema sumnje da joj je pomogao i Justin Vernon obradom pjesme "Love More" s njezinog drugog albuma "Epic".

I'm a little outdated, but I love it. It's kind of a '90s mentality to talk about how you feel.

Pa nije baš, ali devedesete su ono što prvo pada na pamet nakon prvog slušanja. Na prva dva albuma podsjećala je na manje opasnu verziju Chan Marshall i njezina ranija Cat Power izdanja. Sharon je svoj minimalistički pristup gradila oko akustične gitare i sobne anemičnosti koja je očito bila samo maska i možda jedini sedativ potisnutom bijesu koji se konstantno svladavao u nježnim pjesmama oprosta i beskrajnoj želji da nemoguća veza ipak profunkcionira. No, "Tramp" nije njezin "You Are Free" (2003.), nego dorađeniji i nešto zreliji materijal bliži sljedećem Chaninom albumu "The Greatest" (2006.) što može zahvaliti ekipi koja se skupila kod Aarona u garaži.

Iako uvodne "Warsaw" i "In Lines" prizivaju noćne more ranih Cat Power albuma, nemoguće je ne pomisliti na Mazzy Star, PJ Harvey, Liz Phair ili čak nešto recentniju nesvjesticu cura iz Warpaint kojima bi sigurno odgovaralo pijano šuljanje bubnjeva Matta Barricka iz Walkmena. Dok konfuzija zvana "Leonard" svojim folk aranžmanima i orkestracijama izvlači kantautoricu iz zagušljivosti njezine sobe, prvi nam singl "Serpents", kao jedina glasnija rock stvar iz cijelog njezinog repertoara, još više nagoviješta smjer u kojemu bi se Sharon mogla kretati jednom kada se totalno preda bendovskom raspoloženju. Situacija je skoro uvijek pod kontrolom i za svaku crnu misao postoji lijek pa tako i napadaji panike u "We Are Fine" nailaze na smirujuću mantru Zacha Condona: It's okay to fear / Everything is real / Nothing left to steal 'cause we're alright / We're alright... Najvažnija pjesma na albumu je definitivno "All I Can" kroz čiji se konstantni krešendo Sharon napokon miri s demonima prošlosti tražeći odgovor u novoj ljubavi koja se tek treba desiti, kao katarza koja donosi gomilu dodatnih pitanja, ali i želju za drugačiji život: But who is my man? / The memory or you? / The love or the due?... Wanting to love as new as I can / Wanting to show I want my scars to help and heal.

Sve ono što joj na posljednje dvije, "I'm Wrong" i "Joke or a Lie", nije uspjelo na albumu dobiva pravi oblik uživo. Način na koji Sharon nestaje u organskoj magli svoje glazbe užasno podsjeća na ono što su radili Lift to Experience na svom jedinom albumu i Jeff Buckley u kafiću Sin-é.

Klin se klinom izbija, ali što nakon toga? Što nakon očaja, nakon stihova i stila koji se ne uklapaju u neki drugi sretniji početak nove priče? Put ka ozdravljenju je započet, ali čini se da niti uigrana drama nije ugrožena ukoliko će se Sharon i dalje ugodno osjećati u garaži Aarona Dessnera koji se valjda već pomirio s time da njegov pjevač i tekstopisac Matt Berninger i u idealnim životnim prilika pronalazi put do vlastite tame.

***       ***       ***

Naslovnicu albuma sam odmah prepoznao! Kako i ne bih kada sam skoro dvije godine planirao kupnju CDa "Fear" Johna Calea iz 1974. koji mi se svaki tjedan za samo 29 kn smješkao s police nekadašnjeg Dinatona (pored Kino Zagreba - danas omraženi Cvjetni centar) koji je 2000. (ako se dobro sjećam) imao prve legendarne rasprodaje. Mislim, "Songs from Northern Britain" od Teenage Funclub je koštao 29 kn!? Kakva blasfemija!

sharonvanetten.com