Rijedak je privilegij upoznati, zavoljeti i onda pratiti umjetnika koji se iz albuma u album sve više razvija, sve više dobiva krila. Sharon Van Etten upoznala sam na "Epicu", potpuno me oduševila trećim albumom "Tramp", a tamo sam negdje ustanovila i da postoji prvi album "Because I Was In Love". Kada bih njenu glazbenu i umjetničku progresiju morala nekako vizualno iskazati, vjerojatno bih nacrtala nekakvu krivulju, graf... ma, neku asimptotu, onaj usamljeni pravac koji vječno teži u beskonačno.

Inače doista ne volim znati pozadinu umjetničke inspiracije. Razlog je više nego sebičan: volim si u djelo – u ovom slučaju stihove i glazbu – učitati ono što ona meni znači. Volim je učiniti osobnom. Ako mi umjetnik to dopusti, naravno. Ali kod Sharon je ta priča bila ono što mi je privukla pažnju. Nevjerojatno talentirana glazbenica i pjesmopisateljica provela je godine u zlostavljačkoj vezi u kojoj joj je partner gušio sve umjetničke i glazbene ambicije. Kad se konačno oslobodila, stigla je u New York, izdala "Because I Was In Love" i doslovno eksplodirala na indie sceni. I zasluženo: uslijedili su novi albumi koji i dalje imaju tu mračnu, tjeskobnu crtu, Sharon je i dalje u intervjuima morala odgovarati na pitanja o bivšem i svem zlu koje joj je priuštio, u međuvremenu su se oko nje sjatili teškaši indie scene koji su surađivali na albumima, producirali, gostovali, a ako je suditi prema tumačenjima po raznim internetskim glazbenim portalima, Sharon svoju inspiraciju crpi valjda isključivo iz te davnašnje veze. Spominjem ta tumačenja jer je – barem kako je ja vidim – Sharon na kraju iz sveg tog šušura koji se oko nje stvorio izašla veća od zbroja dijelova. Veća od svoje traumatične veze, veća od slavnih i velikih gostiju koji su je progurali na scenu, veća od neuroza, veća i od trenutačne slave koja ju je zadesila.

Veća, na posljetku, od prekida višegodišnje veze oko kojeg se vrti "Are We There". Spominjem cijeli ovaj cirkus, iako je makar površnim poznavateljima indie scene dobro poznat, samo zato što me iznenadila dosljednost kojom Sharon stvara svoje albume. Pod dosljednošću mislim da je sve podređeno pjesmi. Glazba, melodije, aranžmani, gosti na pojedinim pjesmama, čak i ona sama. Jednostavno si ne dopušta otploviti u suvišne manirizme (kojih u spotovima onda ima na pretek) pa onda između pjesme i slušatelja ne stoji ama baš ništa. A kad pišeš pjesme tako bolno iskreno i otvoreno kao što ih ona piše, onda je i taj doživljaj jednako iskren i bolan. Gledala sam neki intervju u kojem SVE objašnjava kako kao dijete nije znala ili mogla izraziti osjećaje pa joj je mama kupila bilježnicu u koju ih je bilježila. Na svim albumima, a posebno na "Are We There", točno je taj osjećaj: osjećaj da listamo po stranicama njenog dnevnika, da sjedimo s njom na kavi (zapravo, prije će biti rakiji) i slušamo je dok posve necenzurirano istresa dušu. A tanka je granica između iskrenosti i daktilografije, barem u umjetnosti. Lako je sve ovo moglo skrenuti u nekakav ispovjedni marš i smor, ali nije. Sharon očito ima sreću da njeni demoni žive na istoj adresi s inspiracijom. Mi kao slušatelji imamo sreće što demone nije zatukla pa se, kad pomole svoje glave, stvore predivne pjesme.

"Are We There" je točno takav album. Krcat demonima, krcat tugom, krcat bolom, krcat krivnjom i propuštenim prilikama. Životan album autorice koja je očito u naponu snage (4 albuma u pet godina!) i koja sa svakim novim uratkom sve više podiže letvicu koju je sama postavila, a usput pronalazi načina da dodatno pusti ruku i dodatno se ogoli, baš kad smo pomislili da više od toga ne ide, a da ne sklizne u patetiku.

Slušati. Ponovno, i ponovno, i opet.