Nakon što je "Tramp" snimila uz veliku potporu Aarona Dessnera iz The National, Sharon Van Etten je novi album odlučila producirati uglavnom samostalno, odnosno uz malu supervizijsku pomoć njujorškog producenta Stewarta Lermana. Osim što je sama svirala sve od gitara preko klavira do bubnjava, u studiju je okupila odličnu prateću ekipu. Super je što se u njoj našla i mlada Mackenzie Scott (Torres) koja je sa prošlogodišnjim prvijencem krenula sličnim putem kao i Sharon. Za većinu pratećih vokala joj se kao i na prethodnom albumu priključila Heather Woods Broderick, a tu su još Dave Hartley i Adam Granduciel iz The War on Drugs, Jonathan Meiberg iz Shearwatera i još gomila drugih koji su joj pomogli da uobliči najveće i najteže pjesme karijere, one koje se ne srame grandioznosti, ali i u one kojima nije potrebno ništa više od njezinog glasa i klavira.

Baš kao i uz bundle izdanje prethodnog albuma "Tramp", uz podebljano izdanje novog "Are We There" stigla je fotokopija pisma u kojem Sharon pisaćom mašinom ukratko rezimira nastajanje i glavne teme novih pjesama te zašto joj je crno-bijela fotografija odabrana za naslovnicu ovog izdanja toliko važna. Pismo je pojednostavljeni odgovor na pitanje koje se postavlja u naslovu albuma. Ako je odgovor na to pitanje uopće moguć? Nema razloga za brigu za sve one koji će se po vlastitom nahođenju htjeti utapati u njezinim novim pjesmama, jer spojlanje s pismom i autoričinim dešifriranjem pojedinih pjesma u raznim intervjuima ne bi trebalo umanjiti njihov intenzitet i neizvjesnost.

Iznenadni pronalazak stare fotografije na kojoj je Sharon uhvatila trenutak katarze svoje dugogodišnje prijateljice pokrenuo je reminiscencije o njezinim kasno adolescentskim traganjima i o tome koliko joj se život od onda promijenio. Fotografiju je prije devet godina dala dečku s kojim je od onda do danas konstantno bila u on/off fazama, a on ju je spremljenu u kutiji čuovao ispod kreveta sve do prošloljetnog detaljnog čišćenja sobe. Prašnjava fotografija podsjetila ju je na njihovu vezu, pomalo zapuštenu, oslonjenu na neko drugo vrijeme. "Are We There" se ponajviše bavi njihovom rascjepkanom vezom koja je često bila na čekanju zbog njezine karijere i dugih turneja.

Iako bi se nekome moglo činiti da se na novom albumu još uvijek razračunava s onim starim nepopularnim bivšim momkom o kojemu su kružile razne grde priče još nakon izdavanja prošlog albuma, mračne primisli s pjesme "Your Love is Killing Me" u biti su upućene osobi koju voli i cijeni. Break my legs so I won't walk to you / Cut my tongue so I can't talk to you / Burn my skin so I can't feel you / Stab my eyes so I can't see / You like it when I let you walk over me / You tell me that you like it / When our minds become diseased. Ljubav odnosi dobar komad slobode, a u ovom slučaju sloboda je otići dvije godine na turneju, ne vratiti se kući kada te pozovu da nastaviš turneju zajedno s Nickom Caveom, zanemariti vezu, školovanje… Teško je nekoga poznavati u potpunosti. Ne zbog toga što veza može postati monotona, nego zbog toga što onda taj odnos postaje ogromna odgovornost s kojom dolaze velika odricanja, ali i svakodnevne nesvjesne emotivne manipulacije. S druge strane tu je i potreba za pauzom, drugom šansom koja traži dodatni prostor: I'm better than I know / There is room to grow ("I Love You But I'm Lost").

Sve naše iluzije, želje, idealizacije ljubavi i normalnog života često se ostvaraju na godišnjim odmorima, daleko od obaveza, hobija i stresova. Centralna pjesma "Tarifa" dobila je ime po najjužnijem gradu na Iberijskom poluotoku u kojem su Sharon i njezin momak očito proživjeli neke lijepe trenutke, ali svaki godišnji ima kraj, a znamo što često slijedi nakon povratka. Logični nastavak te priče daje nam upravo u sljedećoj "I Love You But I’m Lost". Neodlučnost se prostire skoro do kraja albuma pa tako na predzadnjoj "I Know" Sharon sama na klaviru pjeva: And here we are apart, but here together are. Situacija bi se mogla dodatno zakomplicirati ako ju slušate u kombinaciji s obradom Springsteenove "Drive All Night" koju je nedavno isto otpjevala samo uz pratnju klavira.

Iako bi nam do kraja albuma već sve trebalo biti jasno, posljednja "Every Time the Sun Comes Up", koja se predstavlja kao najpitkija stvar na albumu, ubiti je totalna anomalija – prilika za smirivanje tenzija i za zajebanciju na vlastiti račun. Sharon pijano/mamurno nabraja besmislene stihove (People say I'm a one hit wonder / But what happens when - šala na činjenicu da joj je uvijek dovoljan samo jedan dim trave ili I have to I washed your dishes / But I shit in your bathroom u biti objašnjava raspored prostorija u studiju) koji kao da nas u kombinaciji s ozbiljnom tvrdnjom iz refrena uvjeravaju da se na pomirljiv način suočimo s njezinom karmom: Even when the sun comes up / I'm in trouble. Bome je, ali ova je opuštena i zajebantska pjesma čisti dokaz da Sharon više nije samo ona nesigurna i talentiran djevojka o kojoj su svi počeli pričali nakon albuma "Tramp", nesigurnosti i problemi dakako ostaju, ali pred nama je samouvjerenija i kompletnija autorica.

Kada se tek prekinuta ljubavna veza demistificira s ovakvom prodornom izravnošću, uz simultane napade grižnje savjesti, iskrene ljubavi i želje za preslagivanjem vlastitog života, kako je uopće moguće živjeti izvan te veze? Ili je baš u ovom slučaju prekid bio prijeko potreban? Previše se toga dešava na "Are We There" i teško je predvidjeti što će se desiti do nekog sljedećeg albuma. Pogotovo ako će nas Sharon nastaviti šokirati s ovakvim izjavama: I’ve lost the love of my life because of this ili I’m really considering taking a break from music and going back to school.