Ime Sharon Jones i njenih vrijednih The Dap-Kingsa na neki je način postao sinonim za soul/funk glazbu posljednjih deset godina. Nevjerojatni skup sjajnih glazbenika koji, u raznim varijacijama, oblicima i nazivima, tvore svojevrstan kućni bend Daptonea te fenomenalni glas 57-godišnje Jones stvorili su energiju koja je osvojila publiku i kritiku. Jones sjajno pjeva, a soul i funk, da budem patetičan, izbija iz nje. Iako bi se iz ove perspektive bilo lako zapitati kako je moguće da je ona pravu priliku dobila tek kad je dobrano prošla 40. godinu života, jedan od odgovora bi svakako bio da prvih par desetljeća svojeg pjevanja uz sebe nije imala The Dap-Kings. Oni su, kao što je poznato onima koji prate njihov rad, praktično bezgrešni. Njihovi aranžmani su uvijek nepretenciozni, ali savršeno posloženi do najmanjeg detalja. Često se tijekom preslušavanja ovog ili nekog drugog albuma na kojem su The Dap-Kingsi svirali, mogu čuti neki kratki, jedva primjetni zvuci bez kojih bi se svakako moglo, ali koji davaju poseban ukras njihovoj svirci. Njihova simbioza sa Sharon Jones je jedinstvena, a njihova uigranost je obilježila cjelokupan diskografski opus od 2002., pa tako i ovaj album.

Iako je posljednjih godina vodila borbu s bolešću koja ju je jedno vrijeme udaljila od neprestanih koncertnih nastupa, a i odgodila objavljivanje ovog albuma, Sharon Jones se tom problematikom nije bavila na ovom albumu. Dapače, teme pjesama su uglavnom ljubavni i međuljudski odnosi gledani s raznih aspekata, često ne baš preveselih. Zadivljujuća je lakoća kojom Sharon Jones prolazi i kroz neke teške međuljudske dok vas bend zaraznim ritmovima i melodijama tjera na plesanje iako bi vam, da se nađete u situaciji o kojoj Jones pjeva, teško palo na pamet da počnete plesati. Legitimni adut za plesne podije je i "People Don't Get What They Deserve", redovna angažirana pjesma kakve Jones voli izbacivati. Ona vrlo vjerojatno neće dosegnuti status kultne "What If We All Stopped Paying Taxes?", ali jasno govori o sistemu u kojem živimo, a zarazni groove od nje čini jednog od najvećih favorita ovog albuma.

Prije slušanja ovog albuma trebate biti spremni na ples. Iako je omjer 'bržih/sporijih' pjesama prilično podjednak, par ih uistinu poziva na ples. Već smo rekli da to čini "People Don't Get What They Deserve", a takve su i "Now I See" te "Retreat!", koja je kao prvi single svojedobno i najavila ovaj album. S druge strane, i ove nešto sporije pjesme, nećete popratiti bez micanja udova, a vrlo brzo i pjevušenja. Recimo, ne mogu zamisliti da "Get Up And Get Out", jednu od najljepših pjesama na albumu, slušate ravnodušni.

"Give The People What They Want" ima sličan učinak kao i ranija izdanja gospođe Jones ili njenog kolege s Daptonea, Charlesa Bradleyja. Iako se radi o novim izdanjima, čak i na prvo slušanje imate dojam kako preslušavate neke od najuspješnijih soul/funk pjesama.  Instant klasik.