Prvi susret sa Shannon Wright ostati će mi zauvijek u lijepom sjećanju. Njezin nastup u manjoj koncertnoj dvorani Cankarjevog doma u Ljubljani bila je idealna uvertira za koncert benda Calexico koji je nakon izdavanja albuma "Hot Rail" bio na prekretnici svoje glazbene avanture koja ih je ubrzo nakon tog izdanja odvela daleko od supervizije Howea Gelba, samodostatnog kulera americane i njihovog bivšeg šefa iz benda Giant Sand. Iako sam 20. veljače 2001. vrlo vjerojatno bio jedan od najmlađih u publici, jako dobro pamtim djevojku koja je prije Calexica, s gitarom u ruci i simpatičnim sviračkim tikom stajanja na jednoj nozi, predstavila svoj hvaljeni materijal izdan za Touch and Go (Quarterstick) Records. Širokog osmjeha, ali i dignutog nosa i stisnutih zubi, pokazala je svu sirovost i toplinu svojih lo-fi tužaljki koje su uživo nagovijestile smjer kojim će krenuti na budućim albumima. Uz svoj nastup, te je večeri zbog senzualnog gostovanja u pjesmi "Ballad of Cable Hogue" zapamćena kao jedna od prvih koja se upisala na dugu listu talentiranih kantautorica koje su surađivale s Burns/Convertino tandemom.

Iako se u posljednjih desetak godina Shannon svojim brojnim albumima nije približila široj publici koja danas budno prati svako izdanje jedne Neko Case ili Cat Power, njezine su neočekivane suradnje s poznatim facama bile opravdan razlog zbog kojeg do danas nije skroz zaboravljena. Neke zasigurno ne biste očekivali - snimanje albuma "Over the Sun" (2004) sa Steveom Albinijem i zajednički projekt s Yannom Tiersenom (poznatiji kao autor soundtracka za film "Amelie"). No, ni te suradnje nisu katapultirale njezinu karijeru u željenom smjeru. Štoviše, Albinijeva vizija sirovog gitarskog zvuka isisala je svu nježnost, a Tiersenove kompozicije su u više navrata zvučale samo kao dopadljive podloge preko kojih su se na silu trebali otpjevati stihovi.

Na njezin posljednji album "Honeybee Girls" nabasao sam sasvim slučajno na jednom koncertu u zagrebačkoj Medici. Kakva li je to slučajnost da baš u kutiji prepunoj punk i metal vinila kao prvi izbor stoji ploča djevojke čiji se izričaj može smjestiti negdje između onih Ani DiFranco i PJ Harvey? To mi se učinilo kao dovoljan razlog za ovu zakašnjelu recenziju koja će na kraju ipak biti samo podsjetnik na ranije radove talentirane kantautorice kojoj se zadnjih par godina skoro izgubio svaki trag.

"Honeybee Girls" je nažalost jedan od njezinih najslabijih albuma, zbrčkan i nedovršen, ali prvenstveno kratak i bez dovoljno pjesama za koje se možete čvrsto uhvatiti. Album zvuči kao kratki presjek B strana iz cijele karijere. Desetak pjesama od kojih se čak tri mogu ubrojiti u skupinu nedorečenih intermezza: "Honeybee Girls", "Father" koja koketira s trip hopom i "Never Arrived "kao light verzija nečega s kultnog albuma "Rock Bottom" Roberta Wyatta. Površnost ovog albuma dokazuje i već objavljena obrada pjesme "Asleep" The Smithsa koja lijepo sjeda na kraj albuma, ali koja nikako ne može nadoknaditi nedostatak barem još tri upečatljivije stvari. "Tall Countryside", "Black Rain", "Sympathy on Challen Avenue" i "Strings of an Epilectic Revival" najbliže su pogođenim folk i pop trenucima s pretposljednjeg albuma "Let in the Light", a "Trumpets on New Year's Eve" i "Embers in Your Eyes" prizivaju studijske dane s Albinijem. Zlatna sredina iz koje bi Shannon mogla šarmirati veći broj slušatelja nažalost nije na vidiku.

Znači, za sada ostaje samo preporuka za stare albume "Maps of Tacit" (2000), "Dyed In The Wool" (2001) i "Let in the Light" (2007) kao izdanje koji je trebao nagovijestiti neke bolje dane. Nažalost, sve će vam biti jasno kada o "Honeybee Girls", albumu starom više od šest mjeseci, krenete tražiti neku informaciju ili tuđu recenziju. Ispada kao da izdavačka kuća nikada nije poslala promo materijale. Tako mi Googlea.

www.myspace.com/shannonwright

www.touchandgorecords.com