Teenage Fanclub Shadows Pema/Merge 2010.
Već sam jednom počinjao recenziju kako postoji dosta misterija u glazbi i kako neke od njih neću nikada razumjeti, a to ću učiniti i ovaj put.
Doduše, ovaj misterij nije ni McGee baš shvatio što je potpuno logično kada se zna koliko puta nas je Žac gnjavio s tim svojim škotskim bendovima. Ante je već odavno počeo sklapati šale na račun Škota i Željka, a ja neki dan shvatim da Željko od svih tih silnih škotskih melodičnih bendova ne sluša one koji su praočevi i jedini pravi kraljevi cijelog tog 'Belle & Sebastian stila' - Teenage Fanclub. E pa, dragi naš Žac, stvarno je red na temeljno preslušavanje "Bandwagonesquea", "A Catholic Education", "Thirteen", "Grand Prix" i svih ostalih albuma i EP-eva, a i ako se uhvatiš samo preslušavanja novog albuma, nazvanog "Shadows", nećeš se puno prevariti, a pogotovo ne razočarati.
Teenage Fanclub su zanimljiva pojava u svijetu glazbe jer je to bend u kojem ravnopravnu ulogu u skladanju imaju čak tri autora. Norman Blake, Gerard Love i Raymond McGinley već se dva desetljeća međusobno podnose i odlično surađuju, a svi njihovi albumi ponekad liče kao njihovo nadmetanje u pisanju ljepše i melodičnije pjesme. Da bi igra ovaj put bila potpuno poštena, "Shadows" se sastoji od 12 pjesama, a svatko od njih napisao ih je četiri. I ne samo to nego je i raspored pjesama (namjerno ili ne, to ne znam) složen po redu - prvo ide jedna koju je napiso Love, pa onda ona od Blakea da bi ciklus završio na McGinleyu. I onda opet sve ispočetka - Love, Blake, McGinley, Love, Blake, McGinley, Love, Blake, McGinley. Nevjerojatno.
Kada je već tako, idemo vidjeti tko je od njih ovaj put 'pobjedio'.
S uvodnom pjesmom, "Sometimes I Don't Need To Believe In Anything", Love je 'ubo' pravi pravcati hit. Melodične gitare, sanjivi vokal, odlična orkestracija, pamtljivi vokali - sve je tu. Britanske radio postaje vjerojatno žude za ovakvim pjesmama. "Into The City", slijedeća Loveova pjesma je jedna od onih pjesama koje TFC napišu 'za flautu i ostatak benda'. Laganijeg tempa, ova pjesma je jedna od onih koje ne ulaze na prvu u uho, ali kada je jednom počnete pjevušiti to ne prestajete raditi. "Shock And Wave" ne odskače ničem od drugih pjesama osim činjenicom da gudači sviraju malu, ali dosta bitnu dionicu. Doduše, da su ovu pjesmu TFC skladali prije 20 godina bila bi dosta žešća i bez problema bi našla mjesto na nekom od njihova prva dva albuma. "Sweet Days Waiting" naslonjena je na Beach Boys zvuk gitare koji joj daje i posebnu čar, a osobno bih s njom radije zatvorio album nego s "Today Never Ends", ali onda raspored ne bi bio pravilan.
Blake svoj dio priče otvara s "Baby Lee", još jednim potencijalnim hitom koji se savršeno uklapa u sjajan početak albuma. Ta neka bezbrižnost koju Teenage Fanclub ispoljava od početka svoje karijere možda se najbolje osjeti u ovoj pjesmi. "Dark Clouds" je najkraća, a možda i najintimnija pjesma na albumu zasnovana na hipnotičkoj klavirskoj melodiji i gudačima. "When I Still Have Thee" ima sjajan tekst i još sjajniju melodiju, a ona potvrđuje teoriju po kojoj se gitare najčvršće čuju upravo u Blakeovim pjesmama. "The Back On My Mind" možda je i najlošiji dio albuma koji, moram priznati, u cjelosti gubi na intenzitetu kako se približava kraju.
Ako su Love i Blake za svoje prve pjesme na "Shadows" odabrali 'jake' pjesme, što reći o "The Fall"? McGinley se u potpunosti otvara u dosta laganoj pjesmi sa sjajnim tekstom koja završava s 'the leaves on the trees shield my eyes from the sun; but the leaves that I see they won't be there for long; when I light a fire underneath what I was; I won't feel only warmed by the loss', a gitarska dio u sredini pjesme najupečatljivi je instrumentalni dio albuma. McGinley i s "The Past" nastavlja s melankoličnom atmosferom, a ovaj put pozadinsku melodiju nosi sjajna benjo dionica. "Live With The Seasons" jednostavna je i opet jako dobra pjesma, a "Today Never Ends", najlaganija pjesma na albumu, dokazuje kako je McGinley od ove trojice melankoličara za ovaj album tu melankoliju u potpunosti unio u pjesme.
I? Tko je pobjednik Love-Blake-McGinley natjecanja nazvanog "Shadows"? Kako sam u posljednje vrijeme pun stereotipnih rečenica, onda ću reći: "Mi. Publika." Jer dobili smo još jedan sjajan album od strane benda koji dva desetljeća radi sve ono što je većina bendova iz Škotske pokušavala (s više ili manje uspjeha). Ništa se kod njih nije promjenilo. Beskompromisnot u pisanju melankoličnih pop pjesama Teenage Fanclub je svojevremeno stajala ugovora i s Geffenom i sa Sonyem, ali nikada ih nije stajala gubitka fanova. Doduše, kao i mi, ni oni više nisu tinedjžeri, ali nisam siguran kako bih ovakav album u svoje tinejdžersko doba i mogao shvatiti. Ovako, kada se znaš posvetiti lijepim stvarima oko sebe, onda je "Shadows" baš ono što mi je trebalo ove godine. Odličan album nekih starih heroja od kojih nisi uopće očekivao album, a kamoli ne ovako dobar. Joj što volim kada se to dogodi...