E, al što ak te živo zaboli kurac za komercijalizaciju? I za što tuđe kritičko mišljenje o tvojem stvaralaštvu? I za politiku i za Valentinovo i za forumaše (s respektom prema Draženu) i za sluh sviju oko sebe? A još i živiš i sviraš u Hrvatskoj?... U tom slučaju vjerojatno sviraš u Seven That Spells i izdaješ ploču godišnje.

Od 2003. na ovamo STS, pod budnim okom dirigenta (diktatora) Nikača „Boli Te Kurac“ Potočnjaka, je eksplodirao, nudio da im se mama ljubi s vašom mamom, pokazao nam što je stiglo s planete ljubavi, predstavljao distopiju, pozvao nas na tamnu stranu meditacije i u posljednjem poglavlju ušao u kozmo-erotični diskurs s Luciferom. Šest godina, šest albuma, šest snimaka nečega što se apsolutno mora doživjeti uživo pošto doma zvuči kao bijesna hijena na psihotropima koja vam želi napunit usta pur-penom, gledat vas kako se trzate i onda objedovat. Ne zato što je inherentno zla nego iz razloga što nije predviđena za držanje u stanu! A to po mom skromnom mišljenju zvuči pošteno.
„Cosmoerotic Dialogue With Lucifer“ je jedna u nizu reinkarnacija STS-a.

U ovom životu su to Milan, Damir, Lidija, Lovro, Tvrtko, Bruno, Kawabata i Nikač. Tko šta svira je irelevantno. Sve na što bi se slušatelj trebao fokusirat je zbir zvukova koje proizvode ovih osam lica Hevajre. Na istovremeno prokletstvo i oslobođenje. I dok vas je „Men From Dystopia“ dronovima uvlačio u sfere za koje ste samo misli da želite doseći, ovdje hijena, s tupom britvom umočenom u bahreinski čili, čeka da otvorite oči nakon ugodnog sna. Nema bijega. Nema milosti. Samo 6 pjesama i 50 minuta. I sve ono što ste trebali učiniti, a nikad niste.

No, mora se priznati da se kozmički inferno ipak malo sofisticirao. Stekao je navike. Ljubičasta magla se slegla i odjednom gotovo da imate osjećaj pripadanja. Lidijina mantra na „Stara planina (Slight Return)“ zvuči majčinski i predstavlja taj endem u STS proročanstvima; ljudski glas. Nakon nje nastupa sedam minutni egzorcizam svega što vas veže uz ovaj svijet da bi na desetoj minuti sve implodiralo i ostavilo nas sa kristalno čistom vizijom (ne)postojanja. I dok tako spokojno sjedite pored bodhisattve mudrosti odjednom vas netko gurne nogom i ponovno ste vrtlogu neumlja.

„Space Of Eights“ zvučio kao dumpster-dijete Acid Mothers Temple i Motorheada, a "Torture Vessel From The Triangle World“ vas za kraj svojom eteričnošću uzdiže do krovne konstrukcije svemira i prepušta konačnom rasplinjanju u ništa.

Sve između zvuči kao STS.

Što se tiče grafičkog oblikovanja pakovanja... ako se odlučiti posegnuti u svoj plitki džep i priuštiti si da vas bijesna hijena na gljivama gleda kako se gušite imat ćete bar što vidjet prije nemilog (premda i katarzičnog) događaja. Disk je tvrdoukoričen, za razliku od većine digipakova, i vadi se po principu ploče. Knjižica i naslovnica sadrže količinu sisa koje se ne bi niti Larry Flint posramio, atomsku eksploziju, krilate konje, polje makova, eksplicitnu papigu i samo dvije slike Lucifera od kojih jedna navodno prikazuje razdjevičavanje. Ovaj posljednji detalj je bio toliko popularan u liberalnoj Velikoj Britaniji da su cenzori odlučili albumu zabraniti distribuciju i prodaju.

No, vjerujem da Seveni ne mare za takve jalovosti. Njihovo tržište je ionako ono ekstrema, što će reći istočni i zapadni pol, Japan i S.A.D. Sve drugo im je usput.

Nakon što su se prošle godine vratili s japanske turneje, Nikač i posve nova postava su se odmah prepustili inspiraciji tako da već postoji novi STS spreman za izlazak u 2009.

Sve što meni sada preostaje je osmijeh na licu, jer usprkost svemu živim u državi u kojoj nekog tako predivno zv(b)učno boli kurac. Da je Sigmund Freud živ masturbirao bi na ovo dok ga hijena šopa pur-penom.

www.7thatspells.com