Puno toga se promijenilo u tri i pol godine otkako je Damir Imamović predstavio svoj Sevdah Takht nastupnim, istoimenim albumom. Samo taksativno pobrojavanje svega bilo bi dovoljno da se ispriča zanimljiva priča oko benda i ovog albuma, a ja ću izdvojiti dvije stvari bez kojih se ovaj album ne bi mogao recenzirati. Prva je angažman Ivane Đurić, koja je svojom violinom upotpunila, zaokružila zvuk koji su Damir, Nenad Kovačić i Ivan Mihajlović stvarali od početka Takhta.

Druga užasno važna stvar je činjenica da je "Dvojku" objavio Glitterbeat Records, trenutačno najvažnija diskografska world musica kuća na svijetu te da ju je producirao Chris Eckman. To gotovo automatizmom znači kako je Sevdah Takht 'osuđen' na svjetski uspjeh. Znao je to i Imamović pa je cijelom projektu pristupio izrazito ozbiljno, očigledno pazeći na svaki detalj kako bi sve skupa funkcioniralo  na najvišem mogućem nivou. I da odmah kažem, u tome je uspio!

Cijeloj priči o Sevdah Takhtu nikako nije odmogla činjenica kako su imali izuzetno jak najavni singl. "Sarajevo" je uzburkalo duhove u Bosni i Hercegovini, a odmah su se javili i dežurni dužebrižnici, tvrdeći kako to nije sevdah. U cijelu tu raspravu nemam se potrebu uvlačiti jer onome tko ne razumije zbog čega je ova pjesma više sevdah nego većina pokušaja drugih glazbenika zajedno, to ne treba ni objašnjavati. No, imam potrebu istaknuti kako se radi o jednoj od najboljih kritika aktualnog stanja u društvu, bez obzira na žanr. Ili baš s obzirom na žanr. A činjenica da se Damir napokon okušao i kao tekstopisac svakako je razveselila. I nagovijestila ono što nam "Dvojka" nudi.

Svaki imalo pažljiviji pratitelj onoga što Damir radi posljednjih godina nije očekivao kako će se Sevdah Takht na svojem drugom albumu odlučiti na rad na onim opće poznatim mjestima sevdaha, odnosno da ćemo dobiti nove interpretacije dobro nam znanih hitova sevdaha kao što to rade neki izvođači novog sevdaha. No, ipak je iznenađenje da se na albumu nalaze četiri potpuno autorske pjesme, a najbolje od svega je da su to praktično ponajbolji dijelovi sjajnog albuma.

Kao što je to dobro napisala Amira Sadiković, prevoditeljica tekstova na engleski jezik u bookletu albuma, 'čak i najpažljiviji čitalac teško da će prepoznati neke naročite jezičke ili stilske razlike između „starih“ i „novih“ pjesama'. Imamović je previše dobro potkovan u istraživanju sevdaha da ne bi znao kojim se jezikom treba služiti u pjesmama. Njegovi stihovi teku nekako prirodno, bez pretjeranog korištenja pomalo arhaičnih izraza, a osobno me strašno razveselilo pomalo prikriveno igranje sa seksualnošću, baš kako se to znalo raditi u mnoštvu sevdalinki.

Što se ostalih pjesama tiče, one su vjerojatno poznate tek pravim poznavateljima sevdaha, a tek je možda „Uzbrdo je mene bole none“ nešto poznatija. I sve su tu s razlogom, sve lijepo oblikuju ovaj album. No, to ipak ponajviše čine sjajni muzički aranžmani. Ivana se odmah nametnula kao lead instrument u većem dijelu pjesama, Damir je svoj zvuk dodatno obogatio činjenicom da je gitaru zamijenio tamburom, a Nenad i Ivan su vjerojatno najbolja ritam sekcija koju se može poželjeti – površni slušatelj ih možda neće primijetiti, a onaj pažljiviji će biti fasciniran načinom kako 'drže leđa' Ivani i Damiru. A kada izađu u prvi plan, kao npr. Ivan u "Lijepoj Mari" ili Nenad u "Čija li je ono djevojka malena", inače osobno mi trenutačno najdražoj pjesmi na albumu, onda sva njihova snaga dolazi do izražaja.

I nakon svega dolazi Chris Eckman. Još malo pa će biti legitimno postaviti pitanje je li on bolji glazbenik ili producent, s obzirom na količinu sjajnih, uglavnom world music albuma koje je nekadašnji lider Walkaboutsa producirao posljednjih godina. I ovdje je napravio sjajan posao, a možda je najbolji opis cijelog rada dala Ona kada je rekla kako se bez problema mogu prepoznati pjesme s ovog albuma u odnosu na ostatak Damirovog opusa.

(Da bi stvar bila potpuno na najvišem nivou, pobrinuo se i angažman Mirka Ilića za dizajn covera. No, kako sam puno manje kompetentan napisati nešto o tom dizajnu u odnosu na glazbu, sve će ostati tek na spominjanju tog velikana u ovim zagradama.)

"Dvojka" je potpuno zaokružen album i prilično različit od prvog albuma Sevdah Takhta. Tada se bilo jasno čulo kako je taj nastajao kroz jam sessione u kojima su se Damir, Ivan i Nenad bavili raslojavanjem i ponovnim sastavljanjem nekih tradicijskih mjesta u glazbi. Ovdje je ipak sve puno drukčije. Vidi se kako je bend 'narastao' te se, kako sam već istaknuo, upotpunio zvukom violine koja je praktično bila potrebna da bi sve potpuno sjelo na svoje mjesto. Pjesme su dobro odabrane, lijepo posložene, pretaču se jedna u drugu, a ovih 40-ak minuta jako brzo prođu.

Sevdah Takht Damira Imamovića je dobio priliku kakvu dobiva rijetko tko s ovih prostora i u potpunosti ju je iskoristio. Već su počele pljuštati pohvale s raznih svjetskih adresa, a bit će zadovoljstvo pratiti ih, barem virtualno, u njihovom pohodu prema vrhu world music produkcije. Ovakav bezgrešan album ništa drugo nije ni zaslužio.