Nakon što je prošle godine Femi objavio sjajan "No Place For My Dream", a Seun se s "From Africa With Fury: Rise" iz 2011. predstavio kao legitiman član prve afrobeat lige, bilo je zanimljivo vidjeti što nam je novoga ponudio najmlađi sin najslavnijeg afričkog glazbenika. Seun je nakon Feline smrti 'naslijedio' njegov Egypt 80 bend pa mu je početak karijere bio znatno olakšan jer je imao sjajne glazbenike iza njega, ali je sada već došlo vrijeme da se Seun potvrdi i kao legitiman autor, odnosno lider tog benda. U tome mu je već spomenuti prošli album sigurno pomogao, a "A Long Way To The Beginning" je sve to trebao potvrditi.

I dobili smo što smo tražili. Već u najavnoj pjesmi, "IMF" Seun se iznad čvrstih afrobeat ritmova obračunava s Međunarodnim monetarnim fondom kojem je na svojem tvrdom pidžn inglišu poručio 'you bring pain; you bring suffering; to my people' te ih preimenovao u 'international motherfucker'. Uz pomoć efektnog spota i repera M1 iz Dead Prez (na albumu gostuju i drugi pripadnici 'mlade afričke dijaspore', kako ih je Seun nazvao - Blitz The Ambassador i Nneka), Seun je postigao željeni efekt – pomalo je uzburkao javnost, ali i, što je puno važnije, pokazao da je u stanju kontinuirano pisati dobre afrobeat pjesme te se aktivistički nastaviti boriti za Crni kontinent i njegove stanovnike.

"IMF" je zadao ritam kojeg je ostatak pjesama nastavio pratiti. Sve to zvuči pomalo klasično – Seunovo izgovaranje/pjevanje stihova/parola praćeno je efektnim ženskim back vokalima, čvrsta ritam sekcija drži tri kantuna kuće, a iznad nje brije jebena brass sekcija. Takva kombinacija jednostavno vuče slušatelja na ples, a već je dobro poznato da je lijepo plesati ako nas se uz to poziva na revoluciju (najžešći je poziv u "Higher Consciousness" gdje Seun neprestano viče 'take the system').

Dvije bi se stvari možda mogle zamjeriti ovom albumu. Prva je činjenica da je Seun na većini albuma inzistirao na svojem engleskom jeziku. Jasno je da na takav način želi gurati očevo naslijeđe, ali ta jedna pjesma na nekom od nigerijskih jezika ("Ohun Aiye") je možda i najbolja pjesma na albumu. Potpuno razigrana, kao da ju je nekorištenje engleskog jezika oslobodilo svojevrsnih okova, "Ohun Aiye" najlakše priziva atmosferu Afrike i tamošnje kulture.

Drugu stvar koju bi neki mogli smatrati nedostatkom je činjenica da je većina albuma napravljena u jednom ritmu – brzom i nabrijanom. Iako nikome ne bi trebala smetati činjenica da su ove pjesme napravljene za mrdanje udova, ipak se tamo negdje u svojoj drugoj polovici album pomalo počinje činiti monotonim. No, stvar je spasila "Black Woman" koja zatvara album, a riječ je o laganijoj pjesmi koju je  Seun posvetio svim ženama Afrike, ali i drugim svojim heroinama koje i spominje u pjesmi.

"A Long Way To The Beginning" je za korak-dva slabiji od Femijevog "No Place For My Dream", ali i dalje je dobar pokazatelj da je Seun zaslužio voditi očevu grupu. Klasičnog afrobeata nikada ne može biti dosta, a ovaj album je baš takav – sve je na svojem mjestu: i glazba i poruke. Poneki slabiji trenutak lako se poništi onim dobrima, a takvih je ipak nešto više.