“Kulturno prisvajanje” sintagma je koja na zapadu nosi dominantno negativne konotacije. U najboljem slučaju, što se glazbe tiče, naći ćemo ju prilijepljenu uz takozvane “world” fenomene, najčešće afričkih izvođača, prilagođene i isfiltrirane da bi bili zabavni i podatni zapadnjačkoj publici. U najgorem slučaju, pak, zapadni glazbenici otimaju i poput pijavica, bez istinskog razumijevanja, sišu utjecaje pronađene u “neciviliziranim” krajevima svijeta kako bi obogatili i napojili vlastite presušene inspiracijske zdence. No kao što “kineska hrana” na zapadu baš i nije kineska hrana, jasno je da u oba slučaja ostajemo zakinuti za iskonske i izvorno zapanjujuće umjetničke izraze i iskustva.

Javanski duo Senyawa, odnosno Rully Shabara i Wukir Suryadi, nema takvih problema. Iako u svom pristupu također predstavljaju neke značajke kulturnog prisvajanja, oni situaciju izokreću pa su smjer i metodologija tog prisvajanja iznimno neobične i dobrodošle prirode. Naime, iako je njihova muzika neupitno vezana uz izvorni indonezijski folklor, uz tradicionalne načine pjevanja i sviranja te nam je servirana bez peglanja i glancanja, dobrim se dijelom oslanja i na nasljeđa metala i hardcorea. Ti su elementi tako duboko, pametno i dobro isprepleteni s čudnovatim amalgamom rastrganog ritualističkog pjevanja i grube akustične svirke na unikatnoj citri od bambusa, da se njihovo postojanje zapravo teško primjećuje. Metal i hardcore manifestiraju se samo kroz prijeteće, neugodne i bolne, odnosno tim žanrovima svojstvene ugođaje koji kao da su stvoreni da bi bili spojeni s javanskim folkom. Kod svakog slušanja "Menjadi" zato iznenađuje i izaziva zabezeknutost toliko stranim i jedinstvenim zvukom da ga je na prvu teško znati percipirati i konzumirati, a kamoli smjestiti u neki fiksno zadani žanr. Neshvatljive strukture djelomično improviziranih skladbi, egzotične ljestvice, grleni režeći vokali, ponavljanja, mantranja i disonantnost, sve se to može čuti u Senyawinu zavaravajuće spartanskom pristupu.

"Menjadi" je snažan, progresivan, na trenutke klaustrofobičan album nošen improvizacijama drvenastoga zvuka Suryadijeve citre koja daje ritam, ali i stvara čitav niz kaleidoskopskih boja koje je teško prenijeti u riječi, dok Shabara svojim rašpastim, izmučenim glasom i svakojakim vokalizacijama (od grlenog pjevanja pa do siktanja) istitrava misli i tekstove, kao u nekoj duhovnoj groznici punoj strahopoštovanja. Minimalistična, minimalna, ponekad suha, ali sveprožimajućeg zvuka, "Menjadi" je djelo kontrasta, akustične tišine i suzdržanosti s jedne strane i teške, nepodnošljivo glasne ljepote s druge. Drone, eksperimentalnost, avangarda, Ajattarin akustični black metal ("Noitumaa")… uzaludnim se čini tražiti epitete i sidrišta za ovu muziku koja je rezultat specifičnih lokaliteta i društvenih procesa pa kao takva nije mogla nastati nigdje drugdje ni u umovima nekih drugih ljudi. Ona se Shabari i Suryadiju prezentira sasvim jasno i bez nepotrebne formalizacije pa samo njima i pripada. Uistinu jedinstveno.

U suvremenom pejzažu bombardiranom zvukovima sa svih strana i iz svih žanrova, eksperimentima i pokušajima ovog ili onog tipa, Senyawa je ono što se zabija ravno u mozak. Spoj duha metala i tradicionalne indonezijske glazbe dirljiv je i moćan i čini ovo izdanje jednim od ovogodišnjih najvrjednijih glazbenih dragulja.