Mogao bi vam uštedjeti živaca i vremena ako kažem da je Vaura bend koji svira eksperimentalni psihodelični metal. No, s takvim bi si pojednostavljivanjem prebrzo sabotirao idealnu priliku otvaranja najšire moguće lepeze nabrajanja, usporedba i podražnrovskih klasifikacija. Pa da vidim koliko mogu komplicirati, a da prvijenac ovog all star benda iz Brooklyna ipak prikažem kao nešto vrijedno pažnje i strpljenja. Gušti su gušti. Pogotovo za nekoga tko si umišlja da s nabacivanjem gomile komparacija kuži spiku (a desilo se upravo suprotno – njihov album "Selenelion" postao je opsesija koju tek moram raspetljati). Uostalom, obzirom na eklektičnu zvučnu sliku i postavu, ovaj bend sigurno računa na ovakve metal blefere kao što sam ja.

Radi se o novoj beštiji koju čine članovi bendova Kayo Dot (ugrubo rečeno avangardni metal – imali smo ih priliku uživo poslušati u Ksetu 2011. ), Dysrhythmia (ugrubo rečeno technical progressive metal),  Gorguts (ugrubo rečeno technical death metal), Religion to Damn (afgansko-američka goth psihodelija) i tako u nedogled, a treba spomenuti i da je album snimao i miksao Colin Marston koji osim u već spomenutima Dysrhythmia i Gorguts svira i u Krallice i u Behold... the Arctopus (slika naravno govori u ime više od 1000 njegovih budućih podviga (da, da, da… lik je između ostalog masterirao i prvijenac domaćih Gods of Chaos)).

Ekipa iz Vaure se na "Selenelionu" bavi etruščanskim demonima, opsesijama Jorgea Luisa Borgesa, Kabalom i drugim mistično ezoteričnim učenjima i mitologijama općenito, a da vam sada ne bi samo nabrojao podžanrove i bendove s kojim ih se može usporediti, pokušati ću tu eklektiku raskomadati kroz par ključnih numera.

"Souvenirs" isprva baca na melankoliju mirnijih Sunny Day Real Estate, ali ubrzo mutira u Isis monument iz posljednje faze legenda post-metala. "Drachma" se polagano odmotava koristeći prepoznatljive Tool tenzije, ali si dopušta i koketiranje s mekšim rješenjima ala A Perfect Circle. "The Emanation" prva sadrži danas neizbježno prštavo black metal galopiranje, a "Obsidian Damascene Sun" prati sporiji tempo inverznog black'n'roll zvuka Nachtmystiuma Blakea Judda (naravno iz "Black Meddle" faze). Neki će se nabacivati i s blackgaze utjecajima, ali bez obzira što je bend nastupao zajedno sa sve popularnijim francuskim blackgazerima Alcest, ova ekipa zvuči daleko uzbudljivije i ozbiljnije od sladunjavih sanjarenja Neigea. A osim što koriste elemente 70s psihodelije, post-punka i dark wavea, na akustičnom početku pjesme "Selenelion" volak i atmosfera nevjerojatno podsjećaju na Marka Eitzela (!?) i njegove American Music Club iz ranih devedesetih.

Svaka stvar donosi nova imena i nove usporedbe, a obzirom da još uvijek niste izgubili živce zbog nemogućih paralela, pretpostavljam da ne sumnjate u harmoničnost ovog benda. Jer svestrana ekipa iz Vaure ne samo da sve gore navedeno spaja s lakoćom i stilom, nego "Selenelion" kao cjelina funkcionira tako da ovisi o specifičnoj atmosferi koja diše mimo svih suprotstavljenih utjecaja. S jedne strane imamo članove benda koji su očito supervješti u skladanju i istovremeno fascinirani  svim kombinacijama koje ima metal pruža, a s druge imamo neodoljivu ezoteriju koja sve njihove glazbene pretenzije dobro miješa i povezuje u istom loncu.  

vaura.bandcamp.com