Ray Davies See My Friends UMTV 2010.
Šezdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme procvata glazbe, LSD-a te dugokose djece cvijeća i ljubavi (čitaj: ševi se s kim stigneš), britanski bendovi su izvršili invaziju na američko glazbeno tržište, i svijet kakvim su ga do tada svi poznavali - McCarthyev progon crvenih u strahu od komunističke subverzije, nuklearna kriza i smrt JFK-a - bio je mrtav.
'Zaključajte kćeri, Beatlesi i Stonesi su u gradu...', tako su pisali američki mediji sredinom šezdesetih, i, doista, Beatlesi i Stonesi - prvi zbog 'I am/we are bigger than Jesus' Lennona i drugi zbog in your face raskalašenosti para Jagger/Richards - sigurno jesu najpoznatiji predvodnici 'britanske invazije', a Lennon/McCartney te Jagger/Richards najbolji (?) singer-songwriter dvojci tog vremena (neki će reći svih vremena).
No, što mnogi zaboravljaju, iza gorespomenutih bendova, kojima možemo pridodati i The Who i stvoriti (nategnuti) trolist, svoje mjesto pod suncem Boga glazbe našao je bend The Kinks, razigrani, zabavni i vlastitom (ne)veličinom neopterećeni engleski momci predvođeni dvojicom braće Davies - Ray (srce i duša benda, tvorac nekih od najljepših melodija i stihova ikada) i Dave (utjecajni gitarist i autor nekoliko pjesama Kinksa koje se nalaze u samom vrhu cijelog opusa benda). Iako omiljeni kod britanskih glazbenih kritičara, Kinksi su svoju zasluženu slavu dočekali tridesetak godina kasnije kad je jedno od prominentnijih imena brit-popa, Blur, naveo Kinkse kao jedne od svojih najvećih utjecaja.
Ray Davies je nakon raspada Kinksa 1996. godine započeo nespektakularnu samostalnu karijeru tijekom koje je izbacio par solidnih albuma koji su bili jedva pamtljiv podsjetnik na vrhunce poput "Something Else By The Kinks", "Arthur" ili "Village Green" s matičnim bendom... Njegov najnoviji album, "See My Friends", zapravo je album obrada pjesama koje je snimio s Kinksima. Kako to zvuči?
Ako ćete obrađivati vrhunske pjesme najboljih bendova (ili najbolje pjesme vrhunskih bendova) i solo izvođača, pristup Nick Cavea tijekom osamdesetih ("Kicking Against The Pricks") bio bi poželjan. Puno poštovanja prema prvom i pravom autoru pjesme, a koji je bolji način pokazivanja poštovanja od potpunog zaokreta, davanja vlastitog pečata pjesmi umjesto ponavljanja istih rješenja koje je već postavio XY (nesretni Fraiture i obrada Cohenove "Hey, That's No Way To Say Goodbye" kao ogledni primjer of what not to do)?
Gore napisano, na albumu ispunjeno. Izuzev Springsteena koji je, podrazumijeva se, odličan u svojoj verziji "Better Things" i pokojnog Alexa Chiltona i njegove dojmljive verzije "Till The End Of The Day", ostali jednostavno sišu dušu iz svake pjesme na albumu. Sve ono što je nekoć bilo zaštitni znak Kinksa - opuštenost, harmoničnost, višeglasje - na albumu je netragom nestalo. Okej, ako je to bila ideja Spoona, Jackson Brownea ili Gary Lightbodya, u potpunosti je ispunjena.
Metallica kao bend koji će obraditi "You Really Got Me" ima smisla. Navedena pjesma je, smatraju oni koji bolje znaju o riffovima, njen zarazni proto-metal gitarski riff, zapravo, ono što je inspiriralo Black Sabbath i slične te stvorilo heavy metal. No, Metallica nakon 1996. godine više nema ni snage ni volje, pa je tako i ovaj pokušaj revidiranja pjesme koja je možda zaslužna (ili kriva) za njihovu karijeru blijed i neinspirativan.
Posebno mjesto na albumu zaslužuje Bon Jovi. Kažu ljudi da je ruka pravde spora, ali da svakoga na kraju stigne. Nadam se, zbilja se nadam, da će ruka pravde stići Bon Jovi i gurnuti joj svoju ruku duboko u šupak nakon mrcvarenja i uništavanja odlične "Celluloid Heroes".
Dragi Ray, ako tantijemi za minuli rad nisu dovoljno dobri, preporučujem ti prodavanje duše vragu, prostituiranje pjesama Kinksa očajnim američim teen sapunicama, bilo što, samo da Bon Jovi ne obrađuje tvoje pjesme. Postoje i drugi načini zarađivanja love.
Ne preporučujem album ljudima koji vole Kinkse i Ray Daviesa, za ostale me boli kurac.
